PETRINJA – „Nema ucjene“ naziv je nove pjesme petrinjskog glazbenika Ive Sankovića koja se ovo ljeto zavrtjela i na valovima Petrinjskog radija.
Basist, tekstopisac, skladatelj, aranžer, po potrebi pjevač, roker u duši, Ivo je svoju sviračku i autorsku karijeru započeo još kao 13-godišnji dječak kada je prvi put uzeo bass gitaru u ruke. Talentirani klinac koji nakon ljetnih kupanja i zafrkancije na Kupi s prijateljima uvježbava svirke po garažama, u 1980-tima već je ozbiljno „zagrizao“ u glazbu i navukao se na rock and roll. Svira s različitim bendovima i surađuje s brojnim glazbenicima.
Uz sviranje bass gitare, ima potrebu izraziti se i kao autor. Prvi bend u kojem se pojavljuje i u autorskoj ulozi bio je „Tilt“. Svira potom i u „Zemljotresu“, da bi se uskoro s „Mr.Boogie travellin’ bendom“ otisnuo u profesionalne vode, nastupajući diljem bivše države, ali i inozemstva. Nakon toga, s ekipom iz djetinjstva osniva bend „Zašto“ za koji piše tekstove, glazbu i aranžmane. Ponude im stižu s raznih strana, no ratne devedesete učinile su svoje. Zvuk glazbe nadjačala je tutnjava oružja. Dotad uglavnom bezbrižni mladići, morali su preko noći „odrasti“ i stati u obranu svoje obitelji, svog doma, svoje zemlje. U tim okolnostima nastaje i Ivina pjesma „Moja Petrinja“ koju je otpjevao, (sada nažalost već pokojni), Darko Komlinović, a koja je u to vrijeme bila svojevrsna himna prognanih Petrinjaca. Nakon rata Ivo svira i u sisačkom „Art Takt“ bendu, a s pokojnim Damirom Kukuruzovićem i u njegovom „Django Groupu“ koji je pak surađivao s brojnim glazbenicima svjetskog glasa – Adlerom, Nolanom, Stefanovskim, Predinom …
Nažalost, dosta ljudi s kojima je surađivao i dijelio strast prema glazbi, danas više nema. Promijenilo se puno toga i na samoj glazbenoj sceni. Glazba je sve više biznis, puno se toga vrti oko novca, zarade, izgleda, taštine, samopromocije. Promijenio se i Ivo, u smislu da je sazrio. Puno životnih „škola“ je prošao, upoznavši i dobre i loše strane bavljenja glazbom. Danas više ne živi isključivo od glazbe, ali još svim srcem živi za glazbu. Sada uglavnom iz vlastitog gušta, po vlastitim pravilima. Iza njega ne stoji nikakva „mašinerija“, menadžeri, mediji – jednostavno, radi ono što želi, kako želi, ne robujući trendovima, rokovima, izigranim obećanjima… Kad ga nešto „pogodi“, kad osjeti trenutak da treba i ima što reći, pretoči to u stihove i note. U jednom takvom trenutku, nastala je i pjesma „Nema ucjene“.
„Pjesma „Nema ucjene“ nastala je u periodu u kojem sam ja u biti trebao izdati jednu drugu pjesmu „Da li si sretna“, koja je trebala izaći pred Božić. Međutim studio u kojem sam trebao snimati bio je prebukiran, pa poslovi ovi, pa oni, pa nema vremena i tako se to odgađalo unedogled. Na kraju sam sa svojim starim prijateljem, dugogodišnjim suradnikom iz mladosti, krenuo raditi novu stvar“, prisjetio se Sanković.
Stihovi nove pjesme rađali su se doslovno u hodu.
„Dok bih hodao gradom, gledajući ljude i sve oko sebe, dolazili su mi dijelovi teksta: „Hodam, žurim, nikud ne stižem, u mojoj glavi sve se okreće…“, pa do refrena: „Ne traži me u proljeće, evo treća zima prošla je, ne traži me u proljeće, nema više ucjene“, u smislu, sad mi više ne treba, sad mogu i sam, kao i svi drugi. Tako je nastao tekst „Nema ucjene“. Nema tu nikakve fikcije, glume, ništa nije izmišljeno, namješteno, sve je stvarno i sve je istina. Dio teksta, stih „toplo – hladno, ruku na srce“, ljudi su čak protumačili kao nekakav politički komentar, ali istina je da se zapravo čitav kontekst svodi na moja dva prijatelja, jer Vlado i ja uvijek radimo cirkuse od svega“.
Pjesmu koja je sada imala tekst i glazbenu ideju snimao je kod svog prijatelja iz mladosti koji se nekad i sam bavio glazbom.
„Veli mi taj moj prijatelj, imam ja programe, ja to mogu odraditi. I bilo je tu skoro nekih mjesec, mjesec i pol dana, neću sad reći nekog intenzivnog rada, ali uz jednu opuštajuću atmosferu složili smo cjelinu, jer ja sam njemu poslao prvu verziju u kojoj su bili samo dijelovi teksta. Na kraju smo napravili potrebne izmjene i uobličili sve aranžmane. Problem nam je onda bilo snimanje vokala, jer nemamo „gluhu sobu“. Snašli smo se. U biti, sav taj dio napravljen je u „kućnoj radinosti“, ali ipak na jednom nivou, jer taj moj frend se baš angažirao oko snimanja i produkcije ove pjesme. On inače surađuje i s nekim Amerikancima koji su nam bili podrška „iz sjene“ i uz njihovu tehničku pomoć, preko Skypea, uspjeli smo to „ispeljat“ do kraja“.
Prijatelj je odsvirao gitare i bubnjeve, a Ivo, osim što je odsvirao bass gitaru, pjesmu je i otpjevao. Iako ga ljudi primarno doživljavaju kao rokera, u pjesmi „Nema ucjene“ malo je iskoračio iz svoje komfort zone i poigrao se s funkom.
„Da, kod mene je možda problem što me ljudi, pogotovo moja generacija, prvenstveno znaju kao rokera. Kroz 30-40 godina ja sam, mogu slobodno reći, svirao rock i na svjetskim scenama, a svirao sam ga i pred pet ljudi. Ali u ovom trenutku, nakon toliko godina iskustva i svirki, mogu svirati bilo koji žanr glazbe – od narodnjaka, sevdaha, funka, jazza, heavy metala … Upravo zato je i svaka nova pjesma različita“.
Snimanje spota za „Nema ucjene“ bila je još jedna avantura gdje je Ivo ponovno, hoćeš-nećeš, odlučio biti „sam svoj majstor“. „Em sam autor glazbe i teksta, em moram pjevati, em još sad i spot moram snimati, ma „bauštelac“ stopostotni“, kaže kroz smijeh. U nedostatku odgovarajuće tehničke podrške, kadrove je sam snimio mobitelom, a onda se, učeći u hodu, sam primio i montaže.
„Dok sam razmišljao kako snimiti spot, kaže mi prijatelj, pa Ivo, danas ti ljudi ovo što objavljuju na YouTubeu masovno sami snimaju mobitelom. Probaj tako. Mislim si, nemam ja sad baš neki vrhunski mobitel za to, ali ajde, idem probat. Uglavnom, uzeo sam mobitel i krenuo hodat po gradu i snimati ljude u njihovom stvarnom, svakodnevnom okruženju. Snimim tako radnika koji pije pivu na klupi u parku, snimim ženu s kioska na kojem uvijek kupujem, čovjeka u odijelu, naiđem i na „Sulju“, starog pankera koji se preobratio… Dok smo kod prijatelja Vlade popravljali nešto u kupaonici, snimim iz zafrkancije i njega na wc školjci u trenutku kad mu je njegov pas Max skočio u krilo“.
Snimanje kadrova bilo je tek polovica posla. Jer sve snimljeno sada je trebalo posložiti i uobličiti u cjelinu.
„E sad, kako to sve smontirati u video spot? Nisam to nikad prije radio sam. Zovem u pomoć vašeg Saju s Radija, zovem Matiju iz Knjižnice. Ajde, dečki su mi pomogli. Matija je instalirao programe, uputili su me kako napraviti neka pretakanja, Sajo objasnio dio oko YouTubea. I onda u jednom trenutku, kad sam već nekih 70 posto spota zgotovio, slučajno mi se sve izbriše. Zovem Matiju, nedjelja je, on je negdje bio, ne znam gdje. Telefonom mi daje upute kako da vratim izgubljene datoteke. Vratim tih 70 posto, nekako pritjeram kraju i ostatak i konačno šalji!“
Pjesma „Nema ucjene“ i njezin video spot mogu se poslušati i pogledati na YouTube kanalu.
„U biti, HD rezolucija, ništa posebno, što bi se reklo, ali ponosan sam da sam bio „prisiljen“ raditi i ono što sam mislio da neću nikad u životu raditi. Velim opet, uz pomoć dečki koje sam spomenuo. Naglašavam, da nije bilo mog starog prijatelja i suradnika iz mladosti koji je nekad bio vrhunski pjevač i gitarist, ne bih uspio realizirati ovu stvar. Sad zajedno radimo i na pjesmi „Da li si sretna“ koja je u biti trebala izaći prva, prije „Nema ucjene“. Stvar je maltene gotova, radi se na još boljoj produkciji, na novom videu. Čekamo samo još neke „trake“da dođu izvana, da se to porihta, da prije svega mi sami budemo zadovoljni i stvar će vjerojatno pred Božić biti vani“, najavio je Sanković.
