U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o čitanju i pisanju kao lijeku – odnosno koje su ljekovite dobrobiti čitanja i pisanja. Posebna gošća telefonskim putem, po drugi put u našoj emisiji bit će spisateljica umirovljena profesorica hrvatskog jezika i književnosti Katica Katarina Budić.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 24.studenoga 2023.godine
TEMA : Čitanje i pisanje kao lijek
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobra večer i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija razgovarat ćemo s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o čitanju i pisanju kao lijeku – odnosno koje su ljekovite dobrobiti čitanja i pisanja. Posebna gošća telefonskim putem, po drugi put u našoj emisiji bit će spisateljica umirovljena profesorica hrvatskog jezika i književnosti Katica Katarina Budić.
Mario: Recite nam nešto o važnosti čitanja.
Daša: Čitanje je temeljna generička intelektualna vještina koja je u osnovi uspješnog učenja i djelovanja pojedinca u suvremenom svijetu. Kao i učenje općenito čitanje je aktivan, samo-regulacijski proces u kojem čitatelj postavlja ciljeve, nadgleda, regulira i kontrolira vlastite misli dok čita, potom regulira motivaciju i ponašanje prilikom čitanja vođeno unaprijed postavljenim ciljevima, kao i obilježjima okruženja u kojem se čitanje odvija.
Mario: Recite nam nešto o sklonosti čitanju djece i mladih kroz razne faze života.
Daša: Mnogobrojna strana i domaća istraživanja pokazuju da djevojčice i djevojke čitanju i pisanju daju veću vrijednost i imaju veće interese za te aktivnosti kao i veća postignuća. Djeca vole čitanje, međutim već stariji adolescenti manje čitaju od mlađih, a odrasli još i manje.
U razdoblju rane adolescencije ili puberteta dolazi do opadanja motivacije u različitim akademskim područjima, pa tako i u području čitanja i pisanja. Iako je meta-kognitivno znanje bolje razvijeno, rječnik bogatiji, strategije usvojene u ranijem razdoblju, obrazovanja ovim se učenicima smanjuju različiti aspekti motivacije, obrazovne emocije postaju negativnije što smanjuje akademski učinak u mnogim školskim predmetima ili akademskim područjima.
Potreba za čitanjem opada nakon što pojedinci napuštaju školu, kako zbog promjena načina života, tako i zbog nedovoljno razvijenih navika čitanja tijekom školovanja. Pad motivacije može se suzbiti ukoliko učenicima prilagodimo sadržaje čitanja njihovim interesima jer su kvalitativna istraživanja pokazala da dolazi do manjeg pada u motivaciji ukoliko učenici čitaju sadržaje njima zanimljivih časopisa ili internetskih izvora. Manji je pad i u motivaciji za stvaralačkim pisanjem ako učenicima dopustimo da pišu o temama koje su njima interesantne i razvojno bliske, ako tekstove čitaju njima poznatoj publici, čitanke bi učenicima trebale biti zanimljive, od učenika se kroz čitanje i odgovaranje na pročitano treba tražiti kreativnost, te osobni stav i mišljenje o pročitanom.
Nastavnici bi okruženje učenika u razrednom kontekstu, prema tome, trebali oblikovati na način da se sadržaji čitanja i pisanja povezuju sa životnim situacijama učenika, da učenici imaju mogućnost odabira bar dijela onoga što će čitati ili pisati, da se potiče suradničko učenje i za odabir teme, kao i uvježbavanje procesa i strategija čitanja i pisanja, da se pozitivno emotivno oboje uvjeti čitanja i pisanja s poticajima od strane nastavnika, da daju povratne informacije koje konstruktivno usmjeravaju učenike u procesima čitanja i pisanja, da prenose vrijednost ovih zadataka, entuzijazam za područja i sl.
Mario: E-knjiga ili tradicionalna papirnata knjiga? Što je bolje za mentalno zdravlje?
Daša: Kada je riječ o pamćenju onoga što čitate izgleda da je papir bolja opcija. Osjećaj papirnatih stranica pod vršcima prstiju daje vašem mozgu određeni kontekst što može dovesti do dubljeg razumijevanja i boljeg razumijevanja teme o kojoj čitate. Dakle, iskoristite prednost dobrog štiva i u ruke uzmite tradicionalnu knjigu.
Mario: Kako nas čitanje može opustiti i moguće pozitivno djelovati na usnivanje i spavanje?
Daša: Postoji dobar razlog da se nakon dugog dana ušuškate uz dobru knjigu (i možda čašu vina u kontroliranim količinama). Istraživanja pokazuju da čitanje može djelovati kao ozbiljan razbijač stresa. Jedna studija iz 2009. pokazala je da čitanje može smanjiti stres za čak 68 posto. “Uistinu nije važno koju knjigu čitate, gubljenjem u potpuno zadivljujućoj knjizi možete pobjeći od briga i stresa svakodnevnog svijeta i provesti neko vrijeme istražujući domenu autorove mašte”, istaknuto je u ovom istraživanju.
Zaboravite na ekrane, tablete i mobitele. Čitanje prave knjige pomaže vam da se opustite više nego ležanje ispred TV-a prije spavanja. Ekrani vas zapravo mogu dulje držati budnima i čak naškoditi vašem snu. To se također odnosi i na djecu: 54 posto djece spava uz neku vrstu ekrana i zbog toga u prosjeku 20 minuta manje drže zatvorene oči – tako navodi istraživanje objavljeno u stručnom časopisu Pedijatrija. Stoga, posegnite za doslovnim okretanjem stranica prije nego što ugasite svjetlo.
Mario: Kako čitanje poboljšava komunikacijske vještine?
Daša: Sposobnost učinkovite komunikacije ključna je životna vještina. Jedno je istraživanje otkrilo da 69% poslodavaca želi zaposliti ljude s vještinama poput učinkovite komunikacije. I što je ovdje dobra vijest? Jedna od ključnih prednosti čitanja je to što nam pomaže da bolje komuniciramo. Svakodnevno čitanje može poboljšati naše komunikacijske vještine na nekoliko načina. Na primjer, čitanje može utjecati na vaše pisanje i povećati vaš vokabular. Kada čitamo dobro napisano djelo, prirodno promatramo njegov stil pisanja i kompoziciju. Ove karakteristike neizbježno prodiru u naše pisanje. Nadalje, studije pokazuju da oni koji redovito čitaju imaju tendenciju razvijanja velikog vokabulara. Čitajte više, bolje komunicirajte i poboljšajte svoj život.
Mario: Recite nam nešto o motiviranim i nemotiviranim čitačima.
Daša: Za razliku od motiviranih, nemotivirani čitači rijetko postižu angažman ili užitak u čitanju. Oni čitaju samo kada moraju riješiti neki zadatak, postići neki cilj i sl. Nikada ne čitaju rekreativno i pronalaze putove kako bi izbjegli čitanje kada god je to moguće. Često, ali ipak ne uvijek, su loši čitači, jer zbog nedostatka vježbe nisu došli do automatizma čitanja. Dakle, pregledom mogućih motivacija za čitanje i vrste čitača može se vidjeti da razlozi koji potiču motivaciju mogu biti različiti kod svake osobe te da ono što motivira jednu osobu drugu može demotivirati. Iz različitih tipova motivacije proizlaze i različiti tipovi čitača. Iz svega rečenog je vidljivo da je u praksi jako važno učenike motivirati na čitanje te kod njih postići samoregulaciju, za koju se može reći da se paralelno razvija s motivacijom. To se najlakše postiže individualizacijom u nastavi, te raznovrsnošću primijenjenih metoda i oblika rada u nastavi.
Mario: Recite nam nešto sada o pisanju kao lijeku.
Daša: Današnji užurbani život popraćen je brojnim negativnim emocijama koje ostavljaju posljedice na naše zdravlje. Stres na poslu, napetost uslijed nakupljenih obaveza, strah od narušenog zdravlja, obiteljske nesuglasice, nemir zbog financijske nestabilnosti, tuga – bezbroj je osjećaja kojima je nemoguće eliminirati uzrok. Dobra vijest je da emocije i njihove posljedice možemo držati, na određeni način, pod kontrolom. Posljednjih godina osobito je popularna izuzetno jednostavna metoda koja i znanstveno dokazano pomaže u postizanju duhovne relaksacije i unutarnjeg mira. Riječ je o tehnici poznatoj pod nazivom “ekspresivno pisanje”. Prema svjedočenju mnogih koji prakticiraju „ekspresivno pisanje“ – ona je pravi melem za ublažavanje negativnih emocija.
Mario: Što je ekspresivno pisanje?
Daša: Ekspresivno pisanje je zapisivanje osobnih misli, osjećaja i iskustava, odnosno izražavanje najdubljih emocija kroz pisane riječi. Nešto poput pisanja dnevnika, osobito o situacijama koje su osobi izrazito teške i bolne. U posljednjih 25 godina izuzetno velika pozornost se posvećuje ovoj terapiji. Proučavana je na više od 200 studija koje su potvrdile njene pozitivne efekte na poboljšanje psihičkog, ali i fizičkog zdravlja.
Mario: Sada je prava prilika da u našu emisiju telefonskim putem uključujemo i našu sugovornicu – spisateljicu umirovljenu profesoricu hrvatskog jezika i književnosti Katicu Katarinu Budić. Profesorice Budić, srdačno vas pozdravljamo i želimo dobrodošlicu u našu emisiju „I to je život“ Petrinjskog radija. Iako ste već sudjelovali u našoj emisiji prije približno tri godine, molimo vas da se ukratko predstavite našim slušateljima …
Katica Katarina: Dobar dan, hvala što ste me opet pozvali u vašu emisiju. Pozdrav slušateljima Radio Petrinje. Ja sam Katica Katarina Budić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i knjižničarka, u mirovini od ove godine. Hvala vam što ste me u uvodu nazvali spisateljicom. Objavljena mi je samo jedna knjiga „Zapisi za poslije“ u Medicinskoj nakladi, ali pišem i dalje pa možda postanem prava spisateljica.
Mario: Kako ste počeli pisati, što vas je potaknulo?
Katica Katarina: Pišem dugo, uglavnom igrokaze za djecu koji se izvode u Knjižnici i čitaonici Kutina koja ima svoju lutkarsku družbu „Kutko“. Ozbiljno pisanje počelo je 2017. , 17 godina nakon preboljnog raka dojke. Zapisima sam htjela poručiti svim bolesnim i zdravim ženama kako poslije raka život ide dalje i mi se moramo nositi s njim najbolje što znamo. Knjiga nije autobiografija, ali u njoj ima puno mene. Predivni pogovor knjizi napisala je upravo Daša, moja bivša učenica na koju sam jako ponosna. Kako nas taj život stvarno iznenadi, dokaz je rak druge dojke koji mi je otkriven prošle godine. Imala sam operaciju i zračenje koje je bilo novo iskustvo. Ovoga puta pisala sam cijelo vrijeme, malo drukčije, pokušavajući unijeti više humora.
Mario: Ovo što ste sada izrekli, molim vas potkrijepite kojim vašim pisanim sadržajem …
Katica Katarina: Jedna od pričica posvećena je aparatu za zračenje Artiste označenim brojem 1 s kojim sam se družila 15 puta. Evo te priče:
MOJ NOVI PRIJATELJ ARTISTE
Zovu me Artiste i ja sam broj 1. Sviđa mi se ime. Ja sam nešto kao umjetnik magičar s dodanim slovom e u imenu. Ne pravim se važan iako vješalica za kapute na suprotnom zidu to misli i stalno ponavlja. Kako može uspoređivati sebe, običnu vješalicu s par kukica, sa mnom moćnima aparatom za zračenje. Dobro, stvarno se čini da je onima koji uđu k nama
(zovu ih pacijenti) važno gdje će objesiti kaput i ostaviti stvari pa najprije pogledom potraže vješalicu. Ona se sva važna kočoperi na zidu pridržavajući kapute. A ja? Mene se ti pacijenti malo boje. Izgledam im kao nekakva metalna zvijer koja će ih progutati, ozlijediti i nastaviti im zadavati bol. Prilaze polako, smještaju se u moje hladno krilo i čekaju što će dalje biti. Kasnije se naviknu i nijemo odrade taj kratki susret sa mnom. Evo, jučer došla nova. Gleda me bez straha, sa zanimanjem, čak me dodirnula, onako blago, kao prijatelja. Nešto me štrecnulo u motoru. Ona mi vjeruje. Obično ti pacijenti zatvore oči i čekaju da prođe terapija, ali ova ne. Cijelo vrijeme bulji u strop kao da nešto traži. Prolazim joj ispred očiju i moje veliko oko zasvijetli u njezin pogled. Nije ni trepnula. Tko zna što se vrzma iza tih očiju dok ja tražim vražićka u njezinom tijelu i nastojim ga onesposobiti. Nekad ne uspijem. Nekad ih ima toliko puno i ne mogu ih sve pohvatati. Ovoga puta moram uspjeti. Samo da se ne razbolim. Vjerujte, i mi se možemo razboljeti od previše vražićaka i previše godina i onda ti pacijenti moraju čekati da i nas netko izliječi. E da, ovo na fotografiji nisam ja, to je neki novi magičar. Čuo sam da bi me mogao zamijeniti. Neka, otići ću u zasluženu mirovinu, a vi pacijenti, mislite malo i na nas i nemojte se toliko razbolijevati.
Mario: Na koji način pisanje konkretno vama pomaže.
Katica Katarina: Jako mi pomaže. Kad pišem, preselim se u neku drugu dimenziju, u svoje izmišljene likove kojima mogu upravljati onako kako u stvarnosti ne mogu. Nije to bježanje. To je preispitivanje, pronalaženje izlaza, ispucavanje osjećaja. Tada dosta plačem, ljutim se, svađam se s njima i na kraju dođem do nekakvih rješenja i zaključaka. Izgleda kao da ste udaljeni od problema, a zapravo ste duboko u njemu i samo tako ga možete riješiti. Nema onog guranja glave u pijesak. Ogoljeni ste do srži i to meni pomaže.
Mario: Koje teme prevladavaju u vašim pisanim sadržajima?
Katica Katarina: Pišem o svemu što me zaokuplja, u svemu vidim priču, a toliko toga se događa oko nas što utječe na naš život.
Mario: Što možemo u nadolazećoj godine očekivati iz vašeg spisateljskog pera?
Katica Katarina: Trenutno imam dva gotova rukopisa, zbirku priča „Put ispod breza“ koju sam započela nakon „Zapisa za poslije“ kad sam otkrila neke podatke o mojim Brezinama u kojima sam odrasla i zaključila da nisam završila sa nekim sjećanjima koje sam uplela i u Zapise. To su priče o ljubavi, gubitku dragih osoba, zavisti, prošlim vremenima i svemu onome što nas u životu zatekne.
Drugi rukopis je roman „Puknut ću ako ne kažem“. To je nešto sasvim drukčije, a nastao je kad sam vodeći čitateljski klub u kutinskoj knjižnici u nedostatku humorističnih sadržaja pokušala napisati nešto smiješno. Dakle, Luca, glavni lik, je žena koja ne može ništa zadržati u sebi, a saznala je prijateljičinu tajnu. Tajna ne smije biti otkrivena i Luca vodi dnevnik s kojim razgovara kao s nekim prijateljem o svemu što je muči. Čak mu je dala i ime, zove ga Gašpar. Jako sam se zabavljala pišući taj roman. Trenutno nastavljam s kratkim zapisima o mojoj drugoj bolesti i pričama vezanim za tu temu i od svojih igrokaza stvaram priče za djecu. Jedna priča za djecu će uskoro postati slikovnica i to me veseli. Nadam se da će netko od nakladnika kojima sam poslala rukopise odlučiti ih objaviti.
Mario: I za kraj podijelite s nama još koji vaš pisani sadržaj …
Katica Katarina: Dok čekam svoje priče u obliku knjige, neke su objavljene u časopisu za književnost Kvaka na čemu zahvaljujem književnici Sonji Smolec. Evo jedne priče u kojoj je glavni lik ona Luca iz romana „Puknut ću ako ne kažem“
INTERVJU
Vruće je, a ovaj reflektor mi pilji točno u lice. Trepćem, žmirkam pokušavam razbistriti pogled što neprimjetnije. Počelo je prije par minuta. Da sam znala, ne bih pristala na snimanje uživo. To što mi je tiskana prva knjiga me tako razveselilo da sam bila spremna vikati tako važnu vijest cijelom svijetu. Pozvali su nas par novih spisatelja u studio gdje se snima emisija o kulturi “ Upoznajmo nove nade hrvatske književnosti” i to baš u podne. Ne znam jel’ gore u podne ili u ponoć. Mislim da ni u jednom od ta dva termina nitko ne gleda emisije o kulturi. Što je, tu je. Pristala sam i gotovo. Sad ti, moja Luco, izvoli pričati nešto pametno o svojoj knjizi koju sigurno nitko nije pročitao osim voditeljice emisije. Valjda je ona pročitala, a što ako nije? Kakav će to razgovor biti, majko moja, pod ovakvim reflektorima? Osjećam kako mi se znoj cijedi niz leđa. Zašto sam obukla baš ovu haljinu koja mi je tijesna i od umjetnog matrijala kad znam da imam valunge i u pamučnoj spavaćici. Uspravila sam se u fotelji nastojeći odmaknuti leđa od naslona. Sad je bolje. Kad tako uspravno sjedim, ne vidi mi se trbuščić. Nisam provjerila u ogledalu kako izgledam u toj haljini kad sjedim. Greška. Sjedim uspravno, uvučenog trbuha i dišem polako. Evo ga, sad će opet. Ovoga puta udara u glavu. Osjećam kako mi je čelo mokro i kapljice znoja kreću prema očima. O ne! Rastopit će mi šminku. Našminkali su nas prije emisije, popravili frizure, prikvačili mikrofone i pozvali za stol u studiju. Krajičkom oka primjećujem nešto tamno s desne strane. Ne smijem okrenuti glavu. Ne znam koja me kamera snima. Sad sam se već uplašila. Što je to s desne strane? Da nije moždani? Polako podižem ruku i lagano, praveći se da mičem kosu s lica, dodirujem to nešto crno s desne strane. Odahnem. Trepavica. Zalijepili su mi i umjetne trepavice. Kažu da je pogled tad tajanstveniji. Ma mo’š mislit. Baš sam tajanstvena s odlijepljenom trepavicom. Užas! Katastrofa! Trepavica se zalijepila za moj prst. Što ću sad? Pritišćem prstom trepavicu na kapak, držim neko vrijeme, čini mi se čitavu vječnost, a onda mičem prst. Neprimjetno skrenem pogled prema prstu očekujući trepavicu na njemu. Nema je. Nije ni na podu. Izgleda da sam je uspjela zalijepiti nazad jer onog crnog više nema. Trepnem jednom pa još nekoliko puta. Ništa. Vidim jasno voditeljicu i ostale sudionike razgovora. Od sve muke koja me snašla nisam slušala o čemu pričaju, ne znam koje je pitanje voditeljica svima postavila. Kad sam ja na redu? Što ću reći kad nisam čula pitanje? Sad mi je drago što emisija ide u terminu kad nitko ne gleda. Ali jao, morala sam se pohvaliti svima u mom malom mjestu da ću biti na televiziji. Znam da će moja prijateljica Štefica gledati i knjižničarka Marta, sigurno. Dobro, njima mogu objasniti što je bilo s trepavicom, neće mi zamjeriti. Sad se jedino mogu nadati da ostatak susjeda i poznanika neće gledati, zbog zavisti. E moja Luco, u što si se uvalila. A mislila si kako je lijepo biti pisac, svi te prepoznaju, dive ti se, zavide što si popularna, što znaš tako lijepo složiti riječi u priču i svašta još. Nikad nisam pomislila kako je neugodno sjediti pred reflektorima i govoriti jasno i pametno. Još malo i ja sam na redu. Hvatam riječi koje izgovara mlada pjesnikinja i polako slažem svoje misli u rečenice. Ja sam napisala knjigu i znam što sam htjela reći njome. Sad se samo trebam smiriti i ispričati to svima koji gledaju. Dobro da sam zadnja na redu. Možda onu nezgodu s trepavicom nisu ni snimili. Paničarim bez veze. Voditeljica me zazove imenom i ponovi pitanje. Odahnem. Dobro je. Pitanje je jednostavno i znam odgovor. Dalje je sve išlo glatko i bez valunga. Čini mi se da sam dobro govorila, a ostalo me ne zanima. Izgledam kako izgleda žena u godinama koja se muči s valunzima i pokojim kilogramom viška. Važno je ono u glavi i osmijeh, a ja sam se stalno smješkala. Uvijek su mi govorili da imam lijep osmijeh i ja se toga držim. Čim sam stigla do kuće, još nisam ni kapiju otvorila, na prilazu ispred svojih kuća me dočekale susjede. Smješkaju se i mašu s druge strane ulice. Znam da su gledale i sretna sam što su vesele. Sigurno im se svidjelo kako sam govorila. Sad se mogu hvaliti kako im je susjeda uspješna spisateljica. Pređem na njihovu stranu još uvijek se smješkajući.
– Gledale smo te na televiziji, a što ti je to bilo s trepavicom? – upita susjeda škiljeći kroz naočale. Eto ti kulture. Nit’ su slušale, nit’ knjigu pročitale.
Mario: I dr.sc.Poredoš Lavor, što još možemo reći na samom kraju?
Daša:Zahvaljujemo se profesorici Budić na sudjelovanju u našoj emisiji „I to je život“. Želimo vam i dalje puno uspjeha u spisateljskom stvaralaštvu i želimo vam sretan imendan …
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio, srdačan pozdrav.
