Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. listopada, stoga ćemo danas s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarati o pojmu socijalna fobija – kao često prisutnom problemu u suvremenom društvu.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 6.listopada 2023.godine
TEMA : Mentalno zdravlje i socijalna fobija
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. listopada, stoga ćemo danas s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarati o pojmu socijalna fobija – kao često prisutnom problemu u suvremenom društvu.
Mario: Kao i svake godine kada u našoj emisiji I to je život obilježavamo Svjetski dan zdravlja – ponovimo definiciju zdravlja i mentalnog zdravlja.
Daša:Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije – zdravlje je stanje potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Mentalno zdravlje je stanje općenito dobre emotivne i socijalne prilagodbe u različitim područjima života. Mentalno zdrava osoba je zadovoljna, rado živi i ima osjećaj da uspješno ostvaruje sve svoje potencijale.
Mario: Pokušajmo definirati pojam socijalna fobija.
Daša:Socijalna fobija je jedna vrsta anksioznog poremećaja koja se očituje iracionalnim strahom od negativne procjene drugih ljudi u nekim specijalnim ili općenitim društvenim situacijama. Ta je reakcija automatska, prožima osobu koja joj se ne može oduprijeti. Socijalna fobija ubraja se u jedan od najčešćih oblika anksioznog poremećaja – i zahvaća oko jedan do četiri posto ljudi. Osobe s tim poremećajem osjećaju visoki stupanj nelagode u situacijama kada ih netko gleda, kada sudjeluju u društvenim aktivnostima, te su uvjerene da ih tada netko procjenjuje i omalovažava.
U novije vrijeme svjedoci smo sve većem porastu socijalne anksioznosti. To bih u prvom redu povezala sa novim načinom života, posebno online komunikacijama, koje već u najranijoj životnoj dobi djecu predodređuju na drugačiji oblik socijalizacije nego što je to bilo nekada. Također i neki vanjski čimbenici kao što su pandemija Covid 19, potresi i slično, mogu dodatno doprinijeti porastu socijalne anksioznosti kod nekih osoba.
Mario: Kada se obično javlja socijalna fobija?
Daša:Obično se javlja u mladosti tj. nakon puberteta, a vrhunac doseže oko 30. godine života. Zato mnogim ljudima socijalna fobija može uništiti najbolje godine života. Samo oko pet posto pacijenata s ovim poremećajem obraća se liječniku, a još je manji postotak onih koji se pravilno liječe.
Mario: Što najčešće uzrokuje socijalnu fobiju kod mladih?
Daša:Ovaj poremećaj treba razlikovati od obične i prolazne anksioznost koju mnogi ljudi osjećaju kao dio prilagođavanja socijalnim okolnostima. Fobične situacije mogu se odnositi na nelagodu i izbjegavanje društvenih situacija samo s nepoznatim osobama, što bi se moglo ubrojiti u jednostavnije oblike. No, neke osobe se ni u kojoj socijalnoj situaciji ne mogu osjećati opušteno, boje se da će se osramotiti, neprimjereno ponašati, onesvijestiti se, zacrveniti, prikazati se glupim i nesposobnim. Neke osobe boje se suprotnog spola ili autoriteta. Neki se boje posebnih aktivnosti: pijenja kave ili potpisivanja. U mnogim situacijama ti se ljudi boje općenitog komuniciranja s drugima, često su socijalno izolirani, niskog su samopoštovanja, imaju visok stupanj nesigurnosti. Zbog povoljnog utjecaja selektivnih inhibitora serotonina u liječenju socijalne fobije, danas se zna da serotonin ima važu ulogu u nastanku ovog poremećaja.
Mario: Recite nam nešto o osobitostima socijalnog aspekta socijalne fobije.
Daša:Socijalna fobija je strah ili tjeskoba zbog određenih društvenih ili izvedbenih situacija. Te se situacije često izbjegavaju ili trpe s mnogo nevolja. Ljudi su društvena bića, a njihova sposobnost ležernog ophođenja u društvenim situacijama utječe na mnoge važne aspekte njihovog života, uključujući obitelj, obrazovanje, rad, slobodno vrijeme, upoznavanje i odnose. Socijalna fobija je vrsta anksioznog poremećaja. Iako je određena doza tjeskobe u socijalnim situacijama normalna, ljudi sa socijalnom fobijom imaju toliko tjeskobe da ili izbjegavaju društvene situacije ili ih podnose, no uz uznemirenost. Oko 13% ljudi ima društvenu fobiju nekada u životu. Ovaj poremećaj pogađa oko 9% žena i 7% muškaraca u bilo kojem 12-mjesečnom razdoblju. Neki odrasli sa socijalnom fobijom bili su sramežljivi kao djeca, dok drugi nisu razvili značajne simptome anksioznosti sve do puberteta.
Osobe sa socijalnom fobijom zabrinute su da će se njihova izvedba ili postupci činiti neprikladnima. Često se brinu da će njihova tjeskoba biti očita – da će se znojiti, pocrvenjeti, povraćati ili drhtati ili će njihov glas podrhtavati. Oni se također brinu da će izgubiti svoj tok misli ili da neće moći pronaći riječi kojima će se izraziti. Neke društvene fobije povezane su s određenim situacijama u izvedbi, stvarajući tjeskobu samo kada ljudi moraju obavljati određenu aktivnost u javnosti. Ista obavljena aktivnost ne izaziva tjeskobu. Situacije koje obično izazivaju tjeskobu među osobama sa socijalnom fobijom uključuju sljedeće:
- Javni govor
- Javno izvođenje, kao što je čitanje u crkvi ili sviranje glazbenog instrumenta
- Jesti s drugima
- Upoznavanje novih ljudi
- Razgovor
- Potpisivanje dokumenta pred svjedocima
- Korištenje javnog WC-a ili kupaonice
Općenitiji tip socijalne fobije karakterizira tjeskobu u mnogim društvenim situacijama. U obje vrste socijalne fobije, ljudi se boje da će, ako ne uspiju zadovoljiti očekivanja drugih ljudi ili su promatrani u društvenim interakcijama, se osjećati neugodno, poniženo, odbačeno ili će nekoga uvrijediti. Ljudi mogu ili ne moraju prepoznati da su njihovi strahovi iracionalni i pretjerani.
Socijalizacija i društvena komunikacija su oblici ponašanja koji se spontano događaju već od najranijeg djetinjstva. Ako one iz nekog razloga izostanu ili odnosi budu poremećeni to se može odraziti na daljnji život djeteta.
Mario: Kako se ponašaju mladi koji pate od socijalne fobije?
Daša:Osoba koja dođe u tu situaciju osjeti strah, svjesna je da je njena reakcija pretjerana, ali se ipak jako loše osjeća. Ima pojačano lupanje srca, moguće je drhtanje ruku, nedostatak zraka, suha usta, nemogućnost govora, osjećaj paraliziranosti, osjeća se stjerano u kut. Krajnji slučaj je panični napad koji je tako intenzivan da osoba misli da će izgubiti kontrolu nad sobom. Nakon njega osjeća se slomljeno, iscrpljeno i u velikom je strahu da će se napad ponoviti.
Mario: Postoji li povezanost manjeg samopouzdanja kod adolescenata i socijalne fobije?
Daša:Problem je što socijalna fobija utječe na stav i mišljenje o sebi. One stvari koje drugi obavljaju s lakoćom, osobe koje imaju socijalnu fobiju ne mogu obaviti nikako. Te su osobe preosjetljive, tužne i frustrirane. Postoji specifičan oblik tj. strah u određenim situacijama i s određenim osobama (pred autoritetima, profesorima, roditeljima) kada se osoba boji da će ju te osobe loše procijeniti i ismijavati. Opća socijalna fobija vezana je za općenite društvene situacije kada se netko u bilo kakvoj situaciji osjeća loše ili posramljeno bez vidljivog razloga. Kod tog oblika fobije osoba misli da je u središtu pozornosti drugih ljudi, i da svi procjenjuju negativno njene sposobnosti. Ona je paralizirana svojim strahom, prekomjerno stidljiva, opterećena dojmom koji ostavlja te izbjegava sva mjesta gdje bi se mogla naći u društvenim situacijama. To često dovodi do povlačenja iz okoline i gubitka kvalitete života.
Mario: U kojoj mjeri je socijalna fobija povezana s depresijom i tjeskobom?
Daša:Socijalna fobija je veliko opterećenje za osobu koja pati. Često je udružena s drugim psihičkim poremećajima. U postocima, socijalna fobija preklapa se s izbjegavajućim poremećajem ličnosti u više od 50 posto slučajeva, s depresijom u 35 posto slučajeva, s alkoholizmom u 25 posto slučajeva, s PTSP-om u 16 posto slučajeva, s paničnim poremećajem u 11 posto slučajeva, s općim anksioznim poremećajem u 13 posto slučajeva. Iz svega opisanoga razumljivo je zašto se općenito socijalna fobija teže prepoznaje, a tako i kompliciranije liječi i rehabilitira.
Mario: Može li neliječena socijalna fobija uzrokovati ozbiljnije zdravstvene probleme?
Daša:Socijalna fobija je veliko opterećenje za osobu koja pati. Ako se ne liječi i razvije se, može kronično onemogućiti čovjeka u cijelom njegovom osobnom i profesionalnom životu, te ju je potrebno odgovarajuće i na vrijeme liječiti. Važan je holistički pristup i primjena ne-direktivnih metoda koji čovjeka sagledavaju kao biološko, emocionalno, društveno i duhovno biće – u okruženju u kojem živi.
Mario: Koju ulogu imaju roditelji i okolina i kako mogu najbolje pomoći svojim bližnjima?
Daša:Psihodinamske teorije bave se traumatičkim iskustvom odbacujućih ili preprotektivnih roditelja u ranom djetinjstvu. Obično su nastale poteškoće u razvoju ličnosti, samopouzdanja i samovrednovanja. Neke od osoba u ranom su djetinjstvu patili od nedostatka osjećaja pažnje i ljubavi. Ono što okolina treba osigurati je podrška u liječenju, pozitivan stav i prihvaćanje problema s razumijevanjem.
Mario: U kojim je slučajevima potrebno liječenje i kako ono izgleda?
Daša:Liječenje je potrebno u svim slučajevima kada socijalna fobija utječe na aktivnosti osobe koja od nje pate. Liječenje se provodi farmakoterapijom, različitim metodama psihoterapije i socioterapije, kao i kombinacijom tih metoda. Od psihoterapijskih metoda najbolje
su bihevioralno kognitivne (terapija promjenom ponašanja koja se sastoji u suočavanju pacijenata sa situacijama i osobama kojih se plaše). U kongitivnoj terapiji provodi se edukacija o anksioznosti i trening socijalnih vještina uz tretmane koji su usmjereni na
individualizirano izlaganje fobičnim situacijama. Ta se terapija zove desenzitizacija. Osobu koja pati izlaže se neugodnim situacijama tako da prvo zamišlja situacije kojih se plaši, nauči kontrolirati svoje tjelesne reakcije straha, a potom im se i stvarno izlaže.
Socioterapije uključuje osnaživanje i podršku, učenje uspješnijih životnih vještina, savjetodavni rad s članovima obitelji (roditelji, partner, drugi članovi obitelji), aktivno i kvalitetno provođenje slobodnog vremena, rad na sebi u mentalnom smislu i stalni proces mijenjanja – što nije uvijek lako, ali je neophodno za promjenu.
Liječenje lijekovima uz obvezu preporuku specijaliste psihijatra i obiteljskog liječnika također je iznimno važno. Anksiolitici (stabilizatori raspoloženja) i sedativi mogu smanjiti stupanj tjeskobe i paničnog straha. No, ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne fobije, jer se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti problem ovisnosti. Antidepresivi dugoročno djeluju, pogotovo uz psihoterapijske metode.
Mario: I poruka za kraj …
Daša: U našoj sredini mentalni su poremećaji još uvijek „tabu“ – no, trebamo raditi na tome da se oslobodimo tih predrasuda. Što ranije prepoznamo simptome tjeskobe i fobije, a osoba ili dijete se uključi u neki oblik podrške i/ili terapije — ishod je bolji. Nažalost, utjecaj okoline ponekad ne možemo mijenjati, ali ojačati svoju osobnost i kontrolirati naš odgovor na neprilike koje nas okružuju – možemo naučiti – to je ono što nazivamo radom na sebi.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija, bila je ovo još jedna epizoda naše emisije I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
