U našoj prošlotjednoj emisiji I to je živo razgovarali smo o prijateljstvu, a danas ćemo o jednoj zanimljivoj temi koja iako ne baš osobito draga često prati i prijateljstva, a to je tračanje. S našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tračanju, kako ga prepoznati i koje posljedice trač sa sobom donosi. Naime, od grupe slušatelja je došla ideja da ponovimo emisiju s ovom temom jer je trač kao pojava značajno prisutan u svakodnevnom životu.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 26.siječnja 2024.godine
TEMA : Tračanje
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U našoj prošlotjednoj emisiji I to je živo razgovarali smo o prijateljstvu, a danas ćemo o jednoj zanimljivoj temi koja iako ne baš osobito draga često prati i prijateljstva, a to je tračanje. S našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tračanju, kako ga prepoznati i koje posljedice trač sa sobom donosi. Naime, od grupe slušatelja je došla ideja da ponovimo emisiju s ovom temom jer je trač kao pojava značajno prisutan u svakodnevnom životu.
Mario: Pokušajmo pojasniti pojam tračanje.
Daša: Tračanje, kao sastavni dio ljudske komunikacije, tolerira se sve dok se bazira na humoru i stvara dobro raspoloženje. No, osim zabavne funkcije, ono može biti zlonamjerno, osvetoljubivo i klevetnički motivirano. “Bolje upoznaš osobu kad čuješ što priča o drugima, nego kad čuješ što se o njoj priča” – zabilježeno je kao izjava jedna slavne filmske dive.
U rječnicima se trač i tračanje tumači kao sitno ogovaranje, ćeretanje, brbljarija, brbljanje, “rekla-kazala”, “ćakule”… To je iznošenje zgoda i nezgoda iz tuđe privatnosti i intime, pričanje o bezazlenim svakodnevnim zbivanjima u nekoj sredini, radnoj organizaciji ili gradu, ali i šire kada je riječ o poznatim osobama iz javnog i političkog života.
Trač je objelodanjivanje iskrivljenih istina, poluistina i neistina iz tuđega privatnog života i njihova odnosa s drugim ljudima. Ponekad je riječ o karakteristikama njihova statusnog i udvaračkog samo-prezentiranja, natjecanja za bolju poziciju i viši status u društvu ili osvajanja simpatija osoba suprotnog spola. To je olajavanje kolega na poslu, šefova, političara i drugih ljudi, isprazan razgovor o njihovu ponašanju, životu i radu baziran na neprovjerenim ili iskrivljenim informacijama, a služi kao oblik društveno i ponekad intimno atraktivne razonode grupi poznanika.
Mario: Čini se da se trača se posvuda i da je trač pojam s dugim povijesnim djelovanjem.
Daša: Tračanje postoji od pamtivijeka. S vremenom je postalo sastavnim dijelom ljudske komunikacije, tako da se trača posvuda (na radnome mjestu, na ulicama, u kafićima, frizerskim salonima, privatnim stanovima…). I ma kako ta pojava bila ružna, društvo je tolerira sve dok se bazira na humoru, stvara dobro raspoloženje i ugodno ozračje, dok zbližava ljude, relaksira, razbija monotoniju i dosadu, a ne zadire u dostojanstvo ogovaranih osoba, ne vrijeđa ih i ne kleveće. Pravi tračeri su dobronamjerni, kroz humor i šalu iznose zgode i nezgode svojih kolega, prijatelja, šefova i drugih poznatih osoba dobro pazeći da ih ne uvrijede, ne okaljaju njihovo ime i dostojanstvo. “Uvijek imam mjeru, iznosim samo ono čemu bih se i ja nasmijao da je tko rekao o meni”, kaže jedan tračer.
Pojedinci tračanjem drugih, svjesno ili nesvjesno, sebe žele prezentirati u najboljem svjetlu, nikada ne prelaze dopuštenu granicu i suvereno nadziru što o kome govore pa ne izazivaju njihovu ljutnju. Kada netko prenese te tračeve “žrtvi”, ona se obično nasmije i kaže “samo za dobrim konjem prašina se diže”. Oni koji smatraju da je tračanje ružno, odgovore “pas laje, vjetar nosi”.
I ma kako ta pojava bila ružna, društvo je tolerira sve dok se bazira na humoru, stvara dobro raspoloženje i ugodno ozračje.
Mario: Tračaju li zaposlenici šefove? Postoji o tome i zanimljiva anegdota, zar ne?
Daša: Da, postoji o tome jedna mala zanimljiva priča koju ćemo podijeliti sa slušateljima:
Pitao sam prijatelja, direktora velike tvrtke, zna li da ga djelatnici često ogovaraju. “Kako ne bih znao, čak mi je to i drago. Nije loše biti ponekad ogovaran. To je znak da ljudi misle na tebe. Mnogo je gore ako nitko na tebe ne obraća pozornost. Oni izmisle svašta i slatko se nasmiju, a više puta pokazali su koliko me cijene kao rukovoditelja i čovjeka. To što kažu da se često ‘upucavam’ čas jednoj, čas drugoj djelatnici, samo su šale i vicevi jer sam većini njih kućni prijatelj i družim se s njihovim muževima. Istina, često im uputim komplimente i to im godi.” Većina bi poželjela da ih djelatnici upola cijene koliko njega, jer je uvijek spreman pomoći u nevolji, razumjeti… Njegova djelatnica kaže: “Prava je poslastica ogovarati šefa, osobito ako se malo ljuti, a nije osvetoljubiv. Nije gušt ogovarati obične djelatnike jer im nemamo na čemu zavidjeti i biti ljubomorni na njih, ali šefovi su prava trač-poslastica.”
Mario: Da li je u redu tračati pred djecom?
Daša: Nikako ne pred djecom. Bez obzira na bezazlen zabavan karakter, međusobno tračanje roditelja ili tračanje s prijateljima, kolegama i susjedima – u prisutnosti djece, ma kako bila zaigrana, može poslije izazvati velike probleme. Važno je pred djecom samo pozitivne i uljudbene teme govoriti vezano za njihove učitelje i nastavnike, nikako ne nešto o njihovim privatnim životima, osobnim krizama i sl. – kako bi sačuvali autoritet osobe koja djetetu treba biti pozitivan životni primjer i kako se ne bi stvorile nove neugodne situacije.
Mario: Možemo li sada s našim slušateljima podijeliti koji primjer o tome kako nikako ne treba pred djecom govoriti o onim temama za koje želimo da ostanu u svojevrsnoj tajnosti.
Daša: Da, svi smo svjedočili raznim životnim situacijama kada djeca jednostavno kažu istinu i ne može ih se nagovoriti da lažu ili uvjeriti ih da nisu nešto dobro shvatili.
Prvi primjer:
Otac razgovara s kolegom iz radne organizacije, koji ga poziva na partiju karata. On pogleda kroz prozor, vidi punicu koja dolazi u goste, i odgovori mu: “Na žalost, ne mogu jer nam je vrag donio punicu.” Čim je punica ušla u stan, zet joj izrazi dobrodošlicu i radost što ih je posjetila, pozdravi je i poljubi. Četverogodišnji dječačić je brzo prekinuo igru, zagrlio i poljubio baku, a zatim je upitao kako je došla. “Autobusom, unuče moj, kako bih drukčije.” “Pa zašto onda tata kaže da te vrag donio?” Osramoćeni otac dreknu: “Ne laži, Ivane!” S nekoliko udaraca po guzi kaznio je “malog lašca” zbog te “izmišljotine” i izrečene “laži”, ponavljajući stalno: “Kakav mali lažov?!” Zatim se obratio punici i ispričao zbog “laži” koju je mališan izgovorio. “Vi dobro znate koliko vas volim i radujem se svakom vašem dolasku, a taj lažac me tako osramoti. Ne znam samo od koga li je to čuo.” Punica je znala da je unuk rekao istinu, ali je prihvatila ispriku i rekla da djeca svašta vide, čuju i nauče od druge djece, da se ne opravdava jer ga dobro poznaje. Dok je baka tješila i ljubila unuka, on joj tiho reče: “Bako, nisam lagao. Vjeruj mi, sve sam čuo.” “Znam da nisi, ne ljuti se baka na tebe.”
Drugi primjer:
Kolegice s posla posjetile prijateljicu na bolovanju i uz ispijanje kavice upoznale je s raznim zgodama i nezgodama u radnoj organizaciji. Najprije su tračale o kolegicama koje se stalno dodvoravaju poslovođi i on ih zato raspoređuje na lakše poslove, zatim o šefu koji im se “stalno upucava” i tako redom sve do direktora koji oko sebe okuplja poslušnike i podobnike, a vrijedni radnici koji se ne slože s njegovim idejama kao višak radne snage završe u zavodu za zapošljavanje. “O njegovu poštenju govori i činjenica da je za tajnicu uzeo namigušu Slavicu”, kaže jedna od kolegica. “Slavica je moja rođakinja i s nama je išla u istu školu. Bila je lošiji đak nego mi, a sada ljenčari u kancelariji i sjedi direktoru u krilu dok mi radimo u skladištu i radionici fizičke poslove”, dodaje domaćica. Igrajući se u sobi, to je čuo njezin sinčić i, kada je kod njih došla rođakinja Slavica, upitao ju je: “Teta Slavice, imaš li ti u kancelariji stolac?” “Imam! Kako ne bih imala?”, odgovori ona. “Zašto onda sjediš direktoru u krilu?”, upita je mališan. “Od koga si čuo tu laž?”, ljutito će ona. “Od svoje mame!”, uzvraća dječačić.
Treći primjer:
Kći, zet i unuk došli kod bake na vikend. Nakon pozdrava, sjeli su i uživali u bakinoj kavici i kolačima, a unuk je gledao baku pa reče: “Ustani bako, molim te.” Ona ga pogleda i upita: “Zašto da ustajem, unuče moj?” “Da uzmem malo novca za jedan sladoled.” “Nema tu novca, dijete moje”, kaže baka. “Kako nema kad mama kaže da sjediš na parama.” Baka pogleda mamu koja je grdila dijete, ali ju je izdalo crvenilo lica.
Četvrti primjer:
U ovom primjeru, kao i u prethodnom, riječ je o ljudskoj pohlepi i traču pred djetetom, samo su akteri zamijenjeni. Otac je u prisutnosti kćerkice rekao supruzi: “Kad moj tata zatvori oči, i mi ćemo biti bogati”, misleći na naslijeđe koje će dobiti kad umre otac. Zbog te nepromišljene izjave doživio je neslućenu sramotu. Naime, kada su došli djedu u posjet, djevojčica je sjela djedu u krilo, grlila ga, ljubila i rekla: “Djedice, hoćeš li zatvoriti oči?” “A zašto da zatvorim oči, draga unučice?”, pita djed. “Tata kaže da ćemo biti bogati kad ti zatvoriš oči!”, odgovori ona. Otac skoči i dreknu: “Kako si to mogla izmisliti, lažljivice?”
Nepotrebno je ponavljati da se i u ova tri slučaja odvijao scenarij sličan onom prvom: osramoćeni roditelji isprašili su dječji tur, nazvali ga malim lašcem, izgrdili i ponizno se opravdavali zbog izmišljotine djeteta. Kao i u prvom slučaju, “uvažena” im je isprika, ali su sve žrtve trača vjerovale djetetu. Što će djeca misliti o roditeljima, kakav su im oni uzor? Dijete se jadno osjećalo. Doživjelo je nepravdu i izdaju roditelja, te jasno shvatilo, zapamtilo i sigurno zaključilo da je bolje lagati – pa ne dobiti batine i naziv lašca, nego reći istinu i to zaraditi.
Mario: Možemo se složiti da tračanje može imati i vrlo neugodna obilježja kao što su osvetoljubivost, zlonamjera i kleveta?
Daša: Osim zabavne funkcije, tračanje može biti zlonamjerno, osvetoljubivo i klevetnički motivirano. Pojedinci tračaju s osvetničkim užitkom, šire laži, vrijeđaju, omalovažavaju, kleveću, potiču mržnju prema nekome na temelju nacionalne, rasne, etničke ili religijske pripadnosti, seksualnog opredjeljenja, neke mane, nedostatka, hendikepa… Mnogi trač nazivaju “samovoljnom inventurom tuđeg dvorišta” ili “slatkim zabadanjem nosa u tuđu intimu i život”, naslađuju se i uživaju u svemu što stvara ružnu sliku o žrtvi, ruši njezin ugled i dostojanstvo.
Najpodliji i ujedno najbolniji je trač nakon raskida ljubavne veze, razvoda braka ili prekida izvanbračnog odnosa. Obično trača ostavljeni partner, ali često i onaj čijom je odlukom veza prekinuta. Ružno je, bolno i nečovječno, nakon čvrste emocionalne povezanosti, intimnosti, dijeljenja zla i dobra, u javnost iznositi zajedničke tajne, poluistine, neistine, laži… To je ravno izdaji i čin je koji i jednom i drugom partneru nanosi štetu, kvari ugled i narušava dostojanstvo, a neprijateljima daje priliku za naslađivanje njihovom nesrećom i odnosom koji je, umjesto ljubavi, razbuktao mržnju i učinio ih neprijateljima. Osjećaju se povrijeđenima, gorku istinu čine još gorčom i još jače vrijeđaju osobu koju su voljeli. A ustvari, trebali bi, barem u ime stare ljubavi, shvatiti ljutnju, bijes, gorčinu i povrijeđen ponos partnera, a ne od zla činiti još veće.
Mario: Zašto uopće ljudi tračaju?
Daša: Ljudi tračaju iz rivalstva, ljubomore, pakosti i zavisti prema ljudima koji postižu bolje radne rezultate nego oni, brže napreduju, dobivaju pohvale i unaprjeđenja. Oni ne biraju metode, sredstva, niti način izražavanja, nego spletkare, podmeću, kleveću, na sve načine ih blate i omalovažavaju, pripisujući im nerad, korupciju, preljubništvo ili ljubavne avanture, dovode do sukoba, razaranja brakova, rušenja ugleda i ljudskog dostojanstva, verbalnih i fizičkih obračuna, što već spada u domenu kažnjivih djela koja završe na sudu i budu sankcionirana. Poznati psihijatar dr. Vladimir Gruden kaže da tračevi spadaju u grupu projekcija – znači da ljudi svoje probleme s kojima se ne znaju nositi, pripišu drugima i postaju mirniji. Oslobode se problema i tješe kako drugi imaju taj problem, a ne oni. To je svojevrsna psihoterapija. Oni u drugome traže mane kako bi prikrili vlastite i lakše se nosili sa svojim grijesima i problemima pa često sebi pripisuju njihove uspjehe ili njima svoje promašaje. Pakosno tračanje više govori o onome tko trača, nego o onome koga blati i želi ocrniti. On i ne vidi da ocrnjujući druge, najviše ocrnjuje samoga sebe.
Mario: Da li reagirati na trač ili ne?
Daša: Većinu bezazlenih tračeva – tračane osobe nikada ne doznaju, a ako im netko i prenese poneki takav trač, treba se nasmiješiti i reći onu narodnu: “Besposlen pop i jariće krsti!” No, kada je riječ o iznošenju zlonamjernih lažnih informacija i izmišljotina, na trač treba reagirati jer prešućivanje okolina tumači priznanjem da je to što se priča istina. Upuštanje u otvoren sukob je loše jer se brzo rasplamsa i ruši ugled, a ne daje željene rezultate. Stoga valja mirno, mudro i razborito postupiti. O uvredi se može s tračerom razgovarati u “četiri oka”, bez prijetnje, ucjene i pogrdnih naziva. Ako je trač zlonamjeran i dublje zadire u ljudsko dostojanstvo, intimu, čast i moral, mudrije je tračera prijaviti policiji ili podnijeti prijavu sudu nego uzvratiti uvredu.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
