PETRINJA – Slikarica naive Dragica Smičibrada Dujnić ove godine bilježi 50 godina svog slikarskog djelovanja. Ta značajna obljetnica, u njezinoj rodnoj Petrinji obilježena je izložbom „Zarobljena sjećanja“.
Izložba je u petak, 31.ožujka 2023. godine, u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom, otvorena u Galeriji „12. domobranske pukovnije Petrinja” u prostorijama Udruge ratnih veterana – veterana Domovinskog rata Grada Petrinje u Mažuranićevoj ulici.
Otvorenje izložbe koje je privuklo zaista brojne posjetitelje, proteklo je u ležernoj, prisnoj atmosferi. Uvodno je na životni i slikarski put autorice, podsjetila Ana Lipovac iz POU Hrvatski dom:
„Dragica je rođena u Petrinji. Od djetinjstva pokazuje sklonost za crtanje, a 1969. godine seli u Hlebine, kolijevku naivne umjetnosti te pod utjecajem okoline počinje slikati na staklu uz poduku i savjete sada već pokojnog slikara Dragana Gažija. Godine 1988. vraća se u Petrinju gdje nastavlja sa svojim radom, a kasnije odlazi u Italiju i Švicarsku gdje nastaju i prve samostalne izložbe. Uspješno je izlagala i na mnogobrojnim skupnim izložbama. Članica je petrinjske likovne udruge “Petriart” te Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske „Marko Virius“ iz Zagreba“, rekla je među ostalim Lipovac, podsjetivši i na brojne humanitarne izložbe na kojima je Dragica sudjelovala, kao i brojne nagrade koje je osvajala.
S puno topline, o slikarici je govorio i njezin nećak Boris Šušnjar koji je na izložbu stigao u svom „radnom odjelu“. Boris naime u Zagrebu radi kao turistički vodič, a ture vodi odjeven kao Nikola Tesla. Posjetitelje izložbe pozvao je da Dragičine slike gledaju „očima djeteta“.
„Sreća mi je biti večeras u ovom prostoru, zato što je, prije svega, Dragica moja ujna, a to je valjda važnije od svih stvari na svijetu, ta jedna toplina i odrastanje uz ovu „veliku ženu niskog rasta“, ako smijem tako reći. Ja sam Karlovčan, ali sam napola Petrinjac, jer moja mama je iz Petrinje i to neko rano djetinjstvo koje naravno svima nama ostaje u nekakvim posebnim uspomenama, uz jednu posebnu toplinu, tako je i meni ostalo. Ovdje piše „50 godina slikarstva“. Ja imam točno 50 godina i neke moje prve uspomene i ta neka energija, toplina, obitelj, dom, zajedništvo, ta jedna, možemo slobodno reći idila – jer kad smo djeca svijet gledamo čistim očima, očima idile, bez nekih velikih, groznih stvari koje u svijetu odraslih postoje, ja to vidim u ovim slikama – jedno selo, jedan idilični život, život sklada s prirodom. Nisam likovni stručnjak pa da sad nešto stručno kažem, ali meni iz svega ovog izbija toplina, dragost i cijenjenje tog života kakav je nekad bio“, kazao je Šušnjar.
Još jedan slikaričin talent, onaj pjesnički, otkrio je njezin sin Matej koji je na otvaranju izložbe pročitao stihove pjesme koju je Dragica davno napisala, posvetivši je svojim prijateljima i Petrinji.
Za malo iznenađenje na ovom otvaranju, pobrinuo se Antun Petračić Toto, legenda petrinjskog novinarstva, koji je na izložbu stigao s krhotinama petrinjske stucke. Kako je objasnio, stucka je to koju je još 1999. oslikala upravo Dragica i poklonila mu je za uspomenu. Nažalost, nakon tolikih godina, stradala je u potresu 29.prosinca 2020.
„Ja sam sačuvao ove krhotine. Donio sam ih kao izložak, ali ne bum ti ih dao, to ostaje meni za vječnu uspomenu“, kazao je Toto kroz smijeh, zaduživši Dragicu da jednom prilikom oslika i neku novu petrinjsku stucku.
Zahvalivši svima koji su pomogli u realizaciji izložbe, slikarica Dragica Smičibrada Dujnić priznala je kako ju je ugodno iznenadio i razveselio velik odaziv posjetitelja.
„U Petrinji sam zadnji put samostalno izlagala u Hrvatskom domu 1998. Poslije nisam. Izlagala sam u Dubrovniku, u Pločama, u Škofjoj Loki, u Italiji, ali u Petrinji nisam već jako dugo. Jako mi je drago da je toliko ljudi došlo, jer ja sam se bojala da ne bu nikoga. Mislila sam, već dugo nisam u javnosti, pa sam se bojala da neće biti ljudi, ali baš sam sretna zbog odaziva. Sretna sam i da imam što pokazati, jer tu ima jako puno mojih radova posuđenih iz privatnih zbirki mojih prijatelja koji su mi ih rado ustupili da ih sad mogu pokazati na ovoj izložbi“.
Sklonost za crtanje, Dragica je pokazivala već u djetinjstvu, a preseljenjem u Hlebine 1969. godine dolazi u dodir s naivnim slikarstvom. Usvojila je osnove hlebinske škole slikanja na staklu, unoseći pri tom u svoje radove i osobni, nježniji pečat, prepoznatljiv po preciznom potezu i bogatstvu detalja.
„Dok sam došla u Hlebine, kad sam vidjela da svi slikaju naivu, ja sam napravila jednu skicu za prvu sliku „Crveno nebo“. Jedan je slikar došao i on je meni nju iskarikirao – napravio je „ružne“ ljude. Meni se to nije sviđalo. Ja sam nju popravila i po njoj sam ipak napravila sliku koja je evo i ovdje sad izložena. Sad je ona već dosta oštećena, jer je već toliko godina stara, od 1970. godine, ali nije mi se sviđalo da radim karikature, da budu onako ružni ljudi ili da se nešto loše događa. Ja napravim lovca da on ode, a da ga lisica gleda. Meni je žao da on ubija“, kaže slikarica.
Tehnike u kojima slika su ulje na staklu, ulje na platnu te ulje na kartonu. Na ovoj izložbi svoje je mjesto našlo četrdesetak njezinih slika u ovim tehnikama, a izložene su i oslikane tikvice, oslikana drvena srca te oslikane drvene pisanice.
Većinu prizora slika po sjećanju, pa otud i naziv izložbe „Zarobljena sjećanja“.
„Ja sve imam u glavi – kako smo nekad išli na polje s roditeljima, što smo radili, kako su nekad ti starinski strojevi izgledali – to je sve zapamćeno. Zato sam i izabrala naslov „Zarobljena sjećanja“. Jedino nekad kad me neko cvijeće jako zanima, onda si ga stavim pred sebe, pa ga gledam i slikam. Ali na staklu vam je to obrnuto – slika se s ove strane, a gleda se s druge strane, kao u ogledalu. Recimo, na sliku se potpisujem naopako, ali u tome sam se već ispraksirala“.
Dragica otkriva i kako nema poseban atelje u kojem slika. Sve njezine slike izišle su iz kuhinje. Doslovno: „Moji radovi nastaju u kuhinji. Tu je jedan kuhinjski stol pored pećice. Ja tu kuham ručak i slikam. Sve moje slike su nastale na kuhinjskom stolu“, kaže skromno.
Što je uz puno ljubavi potrebno za bavljenje naivnim slikarstvom, Dragica je na otvaranju izložbe ilustrirala zgodom s jedne ranije izložbe na kojoj je sudjelovala.
„Na jednoj skupnoj izložbi s grupom Petriart gostovali smo u jednom gradu gdje smo bili jako lijepo prihvaćeni. Jedna moja prijateljica slikarica stajala je sa svojom znanicom pred jednom mojom slikom. Ja sam u pozadini slušala i ona njoj veli: „Ovo je za mene kič“. Sad, ovo netko može voljeti, a netko možda i ne mora. Ja vam samo mogu reći da za to treba jako puno vremena, jako mirna ruka i puno, puno strpljenja“.
Izložba Dragice Smičibrade Dujnić „Zarobljena sjećanja“ u Galeriji „12. domobranske pukovnije Petrinja”, u prostorijama Udruge ratni veterani – veterani Domovinskog rata Grada Petrinje u Ulici Ivana Mažuranića 22, (bivši Željeznički kolodvor Petrinja) ostaje otvorena do 12. travnja ove godine.
