PETRINJA – Iako zvuči pomalo suludo da u vremenu razorenosti potresom, dok se organiziraju volonteri i građani te lokalni ugostitelji kako bi građanima osigurali kuhana jela, dok država nakon 16 dana od prvih jakih potresa 28.12.2020. usustavljuje kuhane obroke za građane, mi govorimo o pečenju i besplatnoj podjeli pizza od 5.siječnja, moramo priznati da ovo može shvatiti samo netko tko je ovdje bio i boravio barem jednu noć i dva dana. Zapravo ta pizza ima poseban psihološki moment. Na uglu petrinjske Gajeve ulice, kad se spuštate niz ulicu Ksavera Šandora Đalskog, kako mi Petrinjci kažemo „kod Potkove“, stalno je velik mooving ljudi, nose pizza kutije, sve vrevi žamorom, glazbom, stalnim protokom ljudi koji si domahuju, s osmjesima, osjeti se pozitivna atmosfera. Red je bio zaviriti tko to pravi pizze, kolika je cijena, što se uopće događa.
Unutra je bio pokretač cijele inicijative, Zadranin Marin Vanjak, s kojim je odmah razgovor krenuo u smjeru „otkud vam ideja za pizze u ovom suludom vremenu napetosti?!“ Marin je spremno dao odgovor:
„Mi nismo došli ‘peći pizze’, mi smo došli donijeti vedrinu u razrušeni grad i emocionalno i psihički potresene ljude. Hrane zaista ima koliko vidim, nitko nije gladan, o kvaliteti ne bih govorio jer su uvjeti takvi kakvi jesu, ali ono što je ljudima potrebno je taj osmijeh, zadovoljstvo, razgovor, ‘ajmo reći u neku ruku da je ta pizza neki andol, to je više psihološka pomoć za ljude koji dođu pa nama donesu kolača, rakije, što god imaju da im je ostalo oni donose nama i zahvaljuju nam što smo došli, jer nije ljudima do pizze, ona je sad više postala mjesto gdje se nasmiju i razvesele uz vedru, optimističnu ekipu ljudi ovdje koji su odasvud. Imamo našeg Sirijca Muhameda koji inače radi u Pivnici Medvedgrad, ljudi iz cijele regije nam se javljaju da bi došli volontirati u našu ekipu, ali su malo zakinuti COVID testom. Nije to samo da ovo nešto znači ljudima kojima mi pripremamo pizze, nego to znači i nama jer smo unutar struke postigli nešto više. Okupili smo se kao ljudi iz iste branše u ovakvim uvjetima kad uz koronu imamo i posljedice razornih potresa, neki ljudi kažu da ni ne žele više otići, noćili smo u jednoj školi, imali smo krov nad glavom, a sad nam je jedan čovjek dao stan s toplom vodom, kupaonicom pa se osjećamo kao u hotelu A kategorije. Osobno ja odlazim u Zagreb noćiti jer imam puno te logistike za obaviti i ujutro uvijek ponesem još što im ovdje zafali.
Sad smo riješili materijale do 01.veljače, a onda smo došli na ideju da gazdi lokala ostavimo sve tu kako bi on nastavio dalje s poslom komercijalno raditi s ovim poslom i da mu kao obrtniku pomognemo da se polako osovi za daljnji rad. Opskrbili bismo ga za barem petnaestak dana, ostavili bismo mu dva-tri čovjeka koji bi mogli naučiti Petrinjce raditi uz opremu koju ćemo mu ostaviti. Vidjet ćemo još kako ćemo se dogovoriti, ali to je bila neka naša konstruktivna zamisao.“ – rekao je Marin Vanjak. Zanimalo nas je i čime se zapravo bavi kad govori o svemu s profesionalnog stajališta:
„Bavim se opremanjem pizzerija i edukacijom pizza jela. Inače, firma se zove Pizza Premium Brand, bavimo se sa svim što ima veze s pizzama, od opremanja, projaktiranja i organizacije samog prostora, preko edukacije djelatnika, pregled ekonomske isplativosti lokala, motive, manuale, dakle, apsolutno sve. Vaše je da imate neki prostor s idejom da biste otvorili pizzeriju, a moje, odnosno naše je sve ostalo. U Zagrebu u sklopu našeg centra imamo i hladnjače, prodajemo i materijale koji imaju veze s pravljenjem pizze, brašna, sireve, salame, mozzarele, ali sve ono što ima neke premium segmente, znači ne prodajemo bilo što, nego baš premium, bitna nam je kvaliteta. Radimo pizza lokale od Češke do Crnog mora, u Švicarskoj, na Malti, nešto i u Singapuru tako da po cijelom svijetu nas ima. U sklopu tog prodajnog centra je i jedna učionica gdje možemo primiti 15 ljudi na edukaciju, tu je profesionalna oprema, simulator za normalnu pizzeriju, važne su nam edukacije za dizana tijesta, pa ulazimo i malo šire u pekarstvo za lisnata tijesta, domaći kruh sa domaćim kvascima i još jako puno toga. Mi jesmo profesionalci, ali svako znanje nam je dobrodošlo.“
Red je bio tražiti recept za pizza tijesto upravo profesionalca koji se tim bavi:
„Brašno, voda, sol i kvas…tendencija da radimo kvas sami, kiselo tijesto ili starter ili surduk…ali vraćanje na izvorno i najzdravije kao nekad to je nama budućnost. Kvaliteta i prirodnost. Bez aditiva i izbjeljivača. Raditi brašno od više vrst pšenice kako bi se dobilo proteinski bogato brašno. Mi općenito u svemu trebamo raditi na kvaliteti uzgoja, naša zemlja ima tolike predispozicije i mogućnosti. Danas niti jedna pizzerija u ovom dijelu urope s uigranim timom ne radi 1000 pizza dnevno, a mi smo se ovdje posložili, ljudi koji se ne poznajemo i uspjeli smo i to s ljudima raznih vještina. Ponosni smo i sretni što smo ovim ljudima mogli pružiti vedrinu, osjećaj sigurnosti, privid povratka u normalu, a i sebi smo pokazali do kojih granica možemo ići i podignuti se stupanj više i u profesionalnom smislu.“
Marin je na kraju podvukao crtu njihova boravka ovdje rekavši kako je počelo, ali i kako bi voljeli da ovo ostane kao pokrenut posao za nekog obrtnika:
„Zašto ovdje?! Odmah po dešavanju strašnih razarajućih potresa, tražili smo prostor gdje bismo bili s ljudima i opremom, planirali smo biti u šatoru, ali nije bila moguća realizacija, nazvao sam Ivana Penteka i pitao kako je on pa nam je tada rekao da je njegov prostor neoštećen, pitali smo ima li vode, struje, rekao je da ima…predložio sam da dođemo s opremom, ljudima, donacijama sveg potrebnog za pripremu pizza, on je rekao da može i u dva dana smo se složili, bili pogledati prostor i došli tako da smo odmah početkom ove godine stigli spremni, sve posložili i krenuli s radom.
Sami vlastitim snagama smo došli s prvim kamionom opreme i svega potrebnoga, oko 5 tona robe, materijala jer smo mislili startati s oko 300 do 500 pizza dnevno jer nismo znali ni koliko će se ljudi prijaviti, ni kliko to možemo odraditi, dakle u nekom minimalističkom smislu smo išli. Onda smo vidjeli da se zaista puno ljudi prijavilo i da možemo, a sad smo na nekih tisuću pizza dnevno.“
I na kraju jedini zaključak nama Petrinjcima je onaj kako smo itekako zahvalni svima onima koji se nisu bojali doći k nama, koji su željeli biti uz nas i pružiti nam svoju pomoć svatko na svoj način, ali i veliku moralnu podršku. Mi nismo grad duhova, mi smo grad ljudi koji ga čine iznimnim gradom snage i ljudi koji su za nas bili Ljudi! S takvom podrškom, nesalomljivi smo!
NAPOMENA – Maske skinute za potrebe fotografiranja! Osmijesi srčanih ljudi u razorenom gradu moraju se vidjeti!
