PETRINJA – U sklopu ovogodišnjih rujanskih „Dana sjećanja“, sinoć je u organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata – Ogranka Petrinja obilježena godišnjica, za Petrinjce jednog od najtežih dana iz Domovinskog rata – 21. rujna 1991. godine. Tog dana i posljednji se hrvatski branitelj morao povući iz Petrinje. Grad je okupiran, a Petrinjci su završili u četverogodišnjem progonstvu.
Obilježavanje ove tužne obljetnice počelo je svetom misom zadušnicom koju je u Župnoj crkvi sv. Lovre služio policijski kapelan don Ivo Borić u zajedništvu s domaćim župnikom i dekanom, preč. Josipom Samaržijom, svećenikom Igorom Borićem i trajnim đakonom Vjekoslavom Uvalićem.
Po završetku mise, pred crkvom je formirana Kolona sjećanja do mosta u Brestu gdje je odana počast poginulim hrvatskim braniteljima i civilima.
„Večeras obilježavamo 32. godišnjicu napuštanja Petrinje. Kako mi godinama sustavno tumačimo i govorimo, Petrinja nije pala u vojnom smislu. Petrinja je napuštena po zapovijedi koja je tog dana, u prijepodnevnim satima izdana od Stožera koji je bio odgovoran za obranu Petrinje. U nekoliko navrata su ljudstvo i tehnika izvlačeni. Dogodilo se da je negdje poslijepodne Petrinja u biti ostala bez hrvatskih snaga, osim pojedinačnih skupina koje su ostale jer nisu znale da je izdana zapovijed za izvlačenje. Dogodilo se to da je skupina od 17, od inače nekoliko stotina u Brestu nazočnih branitelja, vojske, policije, ZNG-a i svih ostalih, krenula u Petrinju, jer smo dobili dojavu da je 12 naših policajaca ostalo u okruženju na prostoru sadašnjeg Sajmišta. Mi smo lako ušli u Petrinju. Imali smo komunikaciju i oni su nam se priključili. U međuvremenu uništen je jedan tenk kod bivše gostionice na uglu Zagrebačke i Gupčeve. Taj tenk je uništio Ivica Šafarić Ninđa. S njim je iz zolje još pucao i Srećko Telar. To je bilo zadnje neprijateljsko oružje koje je u Petrinji uništeno. Nakon toga uslijedio je „pakao“, prisjetio se Darko Dumbović, predsjednik UDVDR-a Ogranka Petrinja.
Neizvjesno izvlačenje iz poluokruženja, kaže, trajalo je nekoliko sati.
„Od ondašnje „Kožare“ koja je bila na prostoru sadašnjih „Plodina“ do ovog mjesta, mi smo večeras došli za nekih pet, šest, možda sedam minuta. Tog dana, mi smo putovali nekoliko sati. Nekoliko sati pakla kroz okruženje, ustvari poluokruženje. Bili smo u biti u okruženju u obliku potkove formiranog od pripadnika i teritorijalne obrane i četničkih formacija i JNA i krajinske milicije. Hvala dragom Bogu, u tom izvlačenju nitko od nas nije smrtno stradao, bilo je lakše ranjenih i ozlijeđenih i svi su izvukli žive glave. Uz tih 12 policajaca i ovih 17 koji su došli po njih, izvučeno je i 20-ak civila koje smo uspjeli usput pokupiti, jer ljudi nisu znali da su hrvatske snage napustile Petrinju. Dolaskom ovdje na most, doživjeli smo tek poniženje i to od nekih naših, jer smo morali sami sebe razoružati i dignutih ruku ići preko mosta kao najveći bijednici, kao najveće kukavice, kao da smo se predali, a nismo. I od tada je krenulo ono što je krenulo – četiri godine progonstva, sveg onog zla koje se dogodilo, svih onih ubojstava koja su se dogodila po Petrinji, najviše od rujna do prosinca ’91. godine, a nešto i kasnije. I naravno, nakon svega što se događalo te četiri godine, veličanstvena „Oluja“ i povratak u Petrinju“, kazao je Dumbović.
Zahvalio je svima koji su došli odati počast, ali i kritizirao one koji nisu našli vremena i volje da sudjeluju u obilježavanju ovog dana.
„Dan 21. rujna 1991. će ostati u sjećanju svih Petrinjaca. Svih onih koji su morali napustiti svoje domove, svih onih koji su ostali bez svojih bližnjih, bez svojih članova obitelji, bez svojih prijatelja. Čuli smo neki dan 598 imena onih koji poginuli kao hrvatski branitelji, onih koji su ubijeni kao civili ili su poginuli u minskim poljima. Zar tih 598 duša ne zaslužuje da se poklonimo njihovoj žrtvi?“
Uspomene na 21. rujna 1991. evocirao je i Milan Šeničnjak, ratni policajac, jedan od dvanaestorice koji su tog dana ostali u okruženju na Sajmištu.
Počast poginulima odana je potom bacanjem vijenca u rijeku Kupu.
Vijenac koji simbolizira četiri godine progonstva Petrinjaca, s mosta u Brestu zajedno su bacili zamjenik petrinjske gradonačelnice, Ivan Prskalo i Nenad Bužanić „Zagi“, koordinator za pitanja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Petrinje.
„Imao sam čast u ime gradonačelnice, gospođe Komes, nazočiti ovom tradicionalnom činu kojim se prisjećamo pogona Petrinjaca sa svojih ognjišta samo zato što su bili Hrvati, kršćani, katolici i jednostavno se nisu uklapali u bolesni naum stvaranja velike državne tvorevine koja nikad nije mogla opstati, jer na tuđoj nesreći ništa ne može opstati. Tako se i ta tvorevina raspala kao „kula od karata“, a Petrinjci su se vratili na svoja hrvatska ognjišta i tu će ostati vječno, zato što je njihova ljubav prema svom gradu i prema svojoj domovini vječna. Da bi to bilo tako, mi se moramo stalno prisjećati i njihove žrtve i tog progona i velikog povratka, pobjedničkog povratka, jer imajući vjeru, ta vjera ih je vratila tamo odakle su došli i gdje je njihov korijen. Nadam se da se više nikad takvo zlo na ovom prostoru neće ponoviti“, rekao je zamjenik petrinjske gradonačelnice Ivan Prskalo.
Predvođeni obiteljima poginulih, svi sudionici komemoracije zapalili su potom svijeće kod mjesta pogibije Tome Perekovića iz Bresta koji je, braneći most, pao kao žrtva neprijateljskog raketiranja. Darko Dumbović podsjetio je kako su u više navrata pokretane inicijative da se most preko Kupe u Brestu nazove po Tomi Perekoviću, no to se do sada nije dogodilo.
Zajedničku molitvu kod mosta u Brestu predvodio je policijski kapelan, don Ivo Borić.
Na dane progonstva, okupljene je na kraju podsjetio i legendarni petrinjski glazbenik Marijan Augustić „Manjuso“ izvevši pjesmu o nadi Petrinjaca u povratak svome gradu, pjesmi koja ih je bodrila u tim teškim i neizvjesnim danima.
