predinnaslov

„Zoran pjeva Arsena“, posveta prijatelju, mentoru, srodnoj poetskoj duši

SISAK– Koncert Zorana Predina, još kad udružen s Django Groupom Damira Kukuruzovića „Zoran pjeva Arsena“, ne propuštaš ni ako je vani hladno i pada kiša, ni ako je petak 13., ni ako te „trese“ temperatura, ma ni ako imaš početak upale pluća. Jednostavno, nešto ti govori da će biti dobro, čak i ako onaj neki „glasić“ u tebi, onaj mali „čvorak“ u glavi ispotiha kaže: „Zoki i dečki ili su „ludi“ ili su ludo hrabri kad su se usudili dirnuti u ostavštinu Arsena Dedića. Što još možeš Arsenovoj glazbi oduzeti ili dodati, a da to ne bude „svetogrđe“, da bude originalno, da sve bude kako treba?“

I baš zato, pogotovo ako niste temeljito preslušali album „Zoran pjeva Arsena“, trebalo je doći na istoimeni koncert održan ovog petka u Domu Ina Rafinerije u Sisku, dopustiti da vam sumnje, ako ste ih i imali, budu raspršene, da budete razuvjereni, „razoružani“, osvojeni glazbom. Baš, čistom glazbom. Ne spektakularnim scenskim efektima, ne blještavim reflektorima, kičastom scenografijom, akrobacijama pratećih plesača, „ispeglanim“ matricama i svim onim čime nam glazbena industrija odvlači pozornost sa skromnih mogućnosti svojih pulena, nego baš finim nitima glazbe koja izvire tu i sad, iz prstiju i glasa, energije i vještine samih glazbenika.

Na minimalistički posloženu scenu prvi izlaze Damir Kukuruzović i Django Group u sastavu Bruno Urlić, Marijan Jakić, Miroslav Čehajić i Željko Bilbija. Kukuruzović duhovitom najavom otvara koncert, slijedi besprijekoran samostalni broj ove uigrane petorke, nakon čega im se na sceni pridružuje Predin. Dvoranom prostruji njegov dubok, sugestivan glas i krenu se redati bezvremeni Arsenovi stihovi i glazba zaodjeveni u novo, gipsy swing ruho. Jedna od njih, „Moderato cantabile“, pjesma je koju je Dedić napisao 1964. godine pod dojmom istoimenog filma Petera Brooka iz 1960. i koja je bitno obilježila njegovu karijeru. Pomisliš, to je sad to, to je taj ključni test, pravi izazov na kojem se prolazi ili pada. Melankoličnom zvuku Urlićeve violine, pridružuju se uskoro gitare, ritmom koji podsjeća na davno putovanje vlakom, uz „rominjanje“ klavijatura, umjesto kiše. „Rijeka donosi jesen, dugo umire grad i u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta…“, pjeva Predin i moraš priznati da mu pjesma „leži“ kao da je po njegovoj mjeri skrojena.

Kako i ne bi? Ne samo zbog 40 godina glazbene karijere koje ove godine obilježava, nego i zbog poznavanja i dugogodišnjeg prijateljstva s Arsenom, kojeg je, kako je u više navrata izjavio u medijima, „osjećao ne samo kao prijatelja, već i mentora, starijeg brata, srodnu poetsku dušu“. Osim prijateljstva i humora, „braću po kantautorstvu“ vezala je i profesionalna suradnja. Uz brojne zajedničke nastupe i uzajamna gostovanja, prije tridesetak godina zajedno su objavili i album „Svjedoci/ Priče“.

Arsenovim odlaskom 2015. godine, naša je glazba izgubila puno, ali srećom ostali su oni koji su ga poznavali, voljeli njegovu glazbu i žele da ona nastavi živjeti. Prvi je to učinio njegov sin Matija Dedić albumom „Matija svira Arsena“. Nakon uspjeha tog albuma, rodila se ideja i za album „Zoran pjeva Arsena“. Predin je iz Arsenova glazbenog „arsenala“ odabrao 12 njemu bliskih pjesama za koje je aranžmane u gispy swing stilu napravio zajedno s Brunom Urlićem te ih snimio s Damirom Kukuruzovićem i Django Groupom. U nekoliko pjesama, za klavirom im se pridružio i Matija Dedić. Album je objavljen u ožujku ove godine i 40. je album u četrdesetogodišnjoj karijeri Zorana Predina. (U ovoj jubilarnoj godini objavio je i svoju drugu knjigu „Glavom kroz zid“). Poštujući izvornost Arsenova autorskog rukopisa, zaodjenute u novo glazbeno ruho, pjesme su kroz turneju koja je uslijedila i „izbacivanje“ jednog po jednog singla, našle put do publike. Album je uskoro postao jedno od najtraženijih ovogodišnjih izdanja, a uz Arsenove vjerne poklonike koji njegove šansone sad iščitavaju na osvježen način, ova lijepa posveta jednom prijateljstvu pronalazi put i do mlađe publike koja Arsenov opus tek upoznaje.

„Prokrčili“ su Predin, Kukruzović i Django Group Arsenovim pjesmama put i do sisačke publike, koja Predina zapravo više i ne smatra gostom u svom gradu. Sisak i Predin vole se javno, što im on priznaje ubacujući ime Siska u pjesmu „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ležerno, s puno šarma i duhovite međusobne, ali i komunikacije s publikom, ekipa na sceni, podsjetila je na neke od najljepših trenutaka Arsenove „pjesmarice“. „Ni ti ni ja“, „Takvim sjajem može sjati“, „Kuća pored mora“, „Ako priđeš bliže“, „Otkako te ne volim“, „Završit ću kao Howard Hughes“ i nenadmašni poetski suvenir „Tvoje nježne godine“…

Uz Arsenove, sviraju i Predinove pjesme: „Što bi mi bez nas“ koju negdje na početku koncerta publika s njima pjeva od početka do kraja, baš kao i kasnije onu „O mladom studentu“ (koja se u originalu zove „Pridi k meni“ i koju, dovraga, Predin nikako da na nekom koncertu otpjeva na slovenskom!). Emotivno koncertno putovanje Predin začinjava i „Vilenjakom“, posvetom dragim mu ljudima kojih više nema – svom ocu, Arsenu, Glavanu, Vrdoljaku, Bošku Petroviću, Iztoku Pucu … Jedna od onih uz koje slušatelj „otplovi“ u svojim mislima bila je i „Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude“ Bijelog dugmeta. Tijekom koncerta, Kukuruzović i Django Group povremeno preuzimaju instrumentalnu „štafetu“ – „Valovi Dunava“ i „Minor Swing“ tope im se pod prstima.

Interakcija s publikom prisutna je čitavo vrijeme – publika s izvođačima pjeva, na zafrkancije uzvraća glasnim komentarima, odobrava, plješće. U jednom trenutku Predin čak silazi s pozornice i pleše s jednom od dama iz publike.

Koncert ulazi u završnicu – kad prije?!! Publika na nogama, zajedno s Predinom uglas pjeva „Odlazak“, Ujevićeve stihove na Arsenovu glazbu. „Odlazak“ je otpjevan, ali publika ne odlazi, želi još. Još malo zafrkantskog začina dodaje pri kraju Kukuruzović koji Predinu daruje košarkašku loptu, (aluzija na njegov svojedobni „okršaj“ s košarkašim sucem). „Pamtim samo sretne dane“, a potom „A sad adio“ (svojevrsni podsjetnik i na Olivera, još jednog glazbenika koji nas je ne tako davno napustio), publici su bili dar za kraj ovog dvosatnog glazbenog putovanja.

O dojmovima publike možda najbolje govori sličica po izlasku iz dvorane – ljudi koji u kišnu noć odlaze pjevušeći i zviždeći neki od netom odslušanih klasika Arsena Dedića, skladatelja, pjesnika, kantautora, šansonijera, književnika, prevoditelja, „pjesnika opće prakse“, kako je sam sebe znao nazivati.

Slađana Marković

Slađana Marković

Dugogodišnja novinarka i radijska voditeljica s bogatim iskustvom u ovom poslu, što potvrđuju i brojne nagrade struke. Osim što je u novoj redakciji zadužena za novinarski dio posla, uskoro će slušatelji Petrinjskog radija moći uživati i u njezinom glasu u našem radijskom eteru.

NAJNOVIJE VIJESTI

X