U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat ćemo na temu osobe s invaliditetom u obrazovanju – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a kako bi dali cjelovitiji prikaz o tome kako zaista osobe s invaliditetom uspijevaju ostvariti svoje obrazovanje u našu emisiju telefonskim putem ćemo uključiti i našu gošću Vlatku Vugrinec koja nam iz prve ruke može puno toga reći o današnjim temama razgovora.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 1.ožujka 2024.godine
TEMA : Osobe s invaliditetom u obrazovanju
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. U današnjoj emisiji I to je život Petrinjskog radija razgovarat ćemo na temu osobe s invaliditetom u obrazovanju – s našom stalnom suradnicom dr. sc. Dašom Poredoš Lavor, a kako bi dali cjelovitiji prikaz o tome kako zaista osobe s invaliditetom uspijevaju ostvariti svoje obrazovanje u našu emisiju telefonskim putem ćemo uključiti i našu gošću Vlatku Vugrinec koja nam iz prve ruke može puno toga reći o današnjim temama razgovora.
Mario: Podijelite s nama neka osnovne uvodne odrednice značajne za obrazovanje osoba s invaliditetom.
Daša: Dugi niz stoljeća osobama s invaliditetom bilo je iznimno teško ostvariti obrazovanje. Ili im uopće nije bilo dostupno – ili su odvajani od svojih roditelja i drugih članova obitelji, te smještavane u posebne institucija gdje su polazili tzv. specijalne škole. Oduvijek je izbor škole odnosno obrazovanja bio iznimno skroman – zapravo sužen na nekoliko zanimanja za kojima s vremenom nije postojao gotovo nikakav interes na tržištu rada. Tako su se dugo i prilično nepotrebno zadržala obrazovanja kao što su telefonisti, radnici koje se bave uvezivanjem knjiga, dok npr. slijepe i slabovidne osobe rijetko dobiju priliku da završe osposobljavanje za masera u čemu bi zbog razvoja osjetila dodirom bili iznimno uspješni. Osobno sam pokušavala da jedna gluha osoba završi za njegovateljicu starijih i nemoćnih osoba, dobro smo krenule, ali onda je osoba odustala i prihvatila posao čistačice.
Suvremeni društveni i obrazovni trendovi usmjeravaju se na potencijal djeteta, a ne na njegov nedostatak što ukazuje na važnost integriranja u sva područja društvenog života. Potrebno je poticati društvenu uključenost djece s teškoćama u razvoju, te poticati na promišljanja i vrlo konkretno djelovanje roditelje djece s teškoćama u razvoju i stručnjake o integraciji i inkluziji djece s teškoćama u razvoju uvijek kada je navedeno moguće jer tako ostvarujemo mnoge elemente socijalizacije koji su važni za buduće faze života.
Mario: Recite nam nešto o obrazovanju djece s teškoćama u hrvatskim, svjetskim i europskim okvirima
Daša: Obrazovanje učenika s poteškoćama u razvoju u osnovnim školama u Hrvatskoj često se suočavaju s nedostatkom dodatne podrške obrazovnog osoblja. Učenici s invaliditetom se neprimjereno tretiraju i smatra se da je njihov potencijal za učenje pogrešno procijenjen, te da njihova školska (ne)postignuća utječu na njihovo ponašanje i postignuća u učenju. Neka od istraživanja pokazuju da je manje od 20% učenika s invaliditetom navelo da imaju prijatelja iz škole, za razliku od preko 50% vršnjaka bez invaliditeta.
Iako djeca s teškoćama mogu sudjelovati u redovitoj nastavi s ostalom djecom – i dalje postoje određene negativno formulirane sile koje žele prekinuti inkluzivno školovanje. Takvih slučajeva bilo je ne samo u Americi, već i u nekim europskim zemljama. Za mnoge američke učitelje bili su potrebni posebni certifikati za rad s djecom s teškoćama, a uvjeti rada bili su vezani za kategorizaciju poteškoće pojedinog učenika. Situacija u Americi nije bila svugdje ista, pa se u nekim državama promovirala i ekskluzija i inkluzija u isto vrijeme. Godine 1990. je u SAD-u inkluzija prevladala, a nastala je i međunarodna organizacija „Škole su za sve“ u svrhu promoviranja inkluzije. Time je došlo do reforme školstva za sve učenike, a jačala je i borba za otklanjanje predrasuda o djeci s posebnim potrebama. Jačalo je zalaganje za jedinstveni obrazovni sustav koji je uključivao i izobrazbu nastavnika za djecu s određenim teškoćama.
U Europi je situacija vrlo slična. Od 1940. godine se raspravljalo o uključivanju djece s teškoćama u redovno obrazovanje u lokalnim školama. Došlo je do suradnje različitih dijelova društva kako bi se istaknula važnost potreba djece s teškoćama. Jača potreba za nove sustave i strategije kako u obrazovanju, tako i u socijalnoj službi. Prije je proučavanje bilo usredotočeno na djetetovu teškoću, odnosno nedostatak, a u današnje vrijeme (točnije 21. stoljeće) naglasak je na potencijal i intelekt pojedinca. Osim uključivanja djece s teškoćama u sudjelovanje u nastavi s ostalom djecom, sve se više naglašava i njihovo uključivanje u ostale sfere života, pa time i u cijelo društvo. Tako osobe s invaliditetom postaju indikator prisutnosti demokracije u pojedinom društvu. Hrvatska nastoji pratiti sve potrebe OSI i zahtjeve društvenih promjena, ostvarili smo mnoge pozitivne promjene – no, ima još mnogo toga što bi se moglo i trebalo popraviti i unaprijediti.
Mario: Koja je uloga roditelja u poticanju obrazovanja osoba s invaliditetom?
Daša: Kada je riječ o utjecaju obitelji na razvoj djeteta i ispunjenja posebnih potreba djece, logično je kako obitelj predstavlja „prvu školu“ i mjesto u kojem dijete usvaja osnovne pojmove o sebi i drugima. Poseban je naglasak na djecu s posebnim potrebama jer su škole dužne osigurati profesionalnu pomoć kako bi se pobrinuli za djetetove posebnosti kako i sam naziv kaže, odnosno za sposobnosti i njihovu nadarenost. Događa se još uvijek prilično često da upravo te posebnosti na onaj pozitivan način ostanu neuočene, a nadarenost se ne prepozna kao takva, pa se niti ne razvija. Djeca s teškoćama u razvoju, na žalost, unatoč svim pozitivnim pomacima i dalje ne tako rijetko ostanu za život ne pripremljena i ne naučena onom što bi i mogli usvojiti – jer prevladava pogrešan stav drugih prema njihovim tjelesnim nedostacima ili teškoći pri učenju. Tu vrijedi istaknuti da postoje i prekrasni pozitivni životni primjeri kada se i stručnjaci u školi i roditelji djece trude da od djeteta dobiju one najbolje – na čemu nadalje grade njegove životne kapacitete i budućnost.
Mario: Recite nam nešto o prisutnim problemima s kojima se susreću djeca i mladi s teškoćama prilikom obrazovanja.
Daša: Diskriminacija, društvena izolacija, zadirkivanje, maltretiranje ili uznemiravanje od strane učenika bez invaliditeta – sve su to samo neki od izazova s kojima se djeca i mladi prilikom obrazovanja susreću.
Nažalost, prilično često su prisutne stigmatizacija i diskriminacije učenika s invaliditetom od strane učenika bez invaliditeta. Čini se da se to događa mnogo više obično u dobnim skupinama otprilike od početka puberteta (12-13 godina) nego u mlađim dobnim skupinama, koje su sklonije prihvaćanju i od pomoći su u njihovom odnosu prema vršnjacima s invaliditetom. To donekle ovisi o poticajnom okruženju u školi, od učitelja i ostalog osoblja. Roditelji učenika koji nemaju invaliditet ponekad su ogorčeni da razred u kojem njihovo dijete uči uključuje jednog ili više učenika s invaliditetom. To je posebno tako u školama koje imaju za cilj akademsku izvrsnost, ti su roditelji svjesni učiteljevog vremena i pažnje podijeljene među učenicima različitih sposobnosti. Neki roditelji imaju čvrste predrasude i ne vole svoje dijete povezivati sa učenicima s invaliditetom, osobito onima s očitim tjelesnim invaliditetom ili s intelektualnim teškoćama.
Mario: Kako potaknuti promjene da one budu vidljivije i dostupnije svima?
Daša: Škola nije primarno sredstvo promjene društva, ali ona sigurno može služiti za naglašavanje vrijednosti društva i života. Osobe s teškoćama zahtijevaju posebnu skrb, kako u školi, tako i u društvu. Pomoć im je potrebna, a može se ostvariti razvijanjem i poticajem talenata pojedinca, otkrivanjem njihovih želja i mogućnosti, te nesmetanim sudjelovanjem u razgovoru i raspravama na redovnoj nastavi. Potrebno je djecu i mlade s teškoćama potaknuti da razgovaraju o vlastitim osjećajima i razmišljanjima. Inkluzivno obrazovanje nije moguće bez promjene školske kulture, politike i prakse usmjerene na djecu s teškoćama i volje svih učenika, uključujući sve one koji su po bilo kojoj osnovi drugačiji od većine. Inkluzivno obrazovanje odnosi se na pitanje kako razviti redovite školske i razredne zajednice koje se uklapaju, njeguju i podržavaju obrazovne i društvene potrebe svakog učenika. Nama su potrebne uključive i tolerantne zajednice.
Mario: Sada telefonskim putem u našu emisiju uključujemo i današnju gošću Vlatku Vugrinec koja će nam na temelju vlastitog iskustva nešto više reći o današnjoj temi. Podijelite s nama vaša iskustva vezana za obrazovanje u Hrvatskoj.
Vlatka : Vratit ću se u doba kada sam ja bila osnovnoškolka i usporedba na današnje školovanje djece, ponajprije djece s teškoćama u razvoju i djece s invaliditetom, u moje vrijeme nije postojala individualizacija u pristupu edukaciji. Mi smo imali nekakav prilagođeni program, ali to je daleko bilo od onoga što imamo danas. Danas djeca imaju individualizaciju gdje nastavnik sjedi pokraj učenika i pomaže, u moje vrijeme toga nije bilo. To se radilo kroz minornu prilagodbu da je nastavnik prisutan. Ti pomaci jesu napravljeni. Ništa tada nije bilo što se tiče skraćivanja samog programa nastave, dok danas imamo prilagodbu samog nastavnog programa djeci s teškoćama u razvoju i djeci s invaliditetom, tako da pomaci jesu napravljeni.
Mario: A sada nam recite nešto o iskustvima vezanim za obrazovanje koje ste stekli tijekom života u Americi.
Vlatka : Ja sam nakon osnovne škole otišla u srednju školu izvan domovine, bila sam na Malti i kasnije u Americi. Američko školovanje u odnosu na hrvatsko je razlika jer osobe s invaliditetom pohađaju školu po principu modularnog školovanja, dakle ne moramo slušati sve predmete odjednom nego predmet po predmet i kada smo bili spremni izašli smo na istup. Dakle opet je individualizacija napravljena u tom smislu, tako da je baš prilagođeno ovisno o stupnju invaliditeta. Ja sam došla do treće godine i morala sam nažalost otići iz Amerike zbog situacije u obitelji u kojoj sam stanovala, suprotno tome da nije bilo tih problema ja bi završila kod njih školu i stekla bi zvanje visoko-školske spreme. Povratkom u Hrvatsku morala bi raditi te razlike. Kada osobe koje studiraju izvan RH, kada se vrate, ne prizna im se u potpunosti nego se polažu određene razlike kako bi se stvorila izjednačenja s našim školstvom, a to se sve plaća, svaki ispit se plaća i završnu svjedodžbu plaćate. U mom slučaju to nisam mogla izvesti jer nisam imala podršku obitelji.
Mario: Da li je današnje obrazovanje osobe s invaliditetom u Hrvatskoj u dovoljnoj mjeri usklađeno s potrebama tržišta? Što bi se prema vašem mišljenju tu još moglo učiniti i popraviti?
Vlatka : Ja sam došla do podataka koji datiraju iz 2023.godine što se tiče obrazovanja OSI, 60 posto osoba imaju isključivo OŠ, a samim time daleko smo manje u mogućnost zapošljavanja, 26 posto ih ima SŠ, a samo tri posto ima visoku ili VSS. To su podaci koje sam dobila iz 2023.godine. Što se tiče zapošljavanja treba prilagodbe i samih radnih mjesta i na neki način edukacije poslodavaca i samog sektora zapošljavanja o OSI. Mi nismo osobe koje ne možemo ništa, nama treba prilagoditi prostor, vrijeme rada. U mom slučaju recimo bi trebala biti prilagodba da ja ako radim osam sati imam sat vremena odmora da se mogu ponovno vratiti u sustav rada. Ja osam sati u kontinuitetu ne mogu raditi, na četiri sata nitko ne želi zaposliti jer se to njima ne isplati. Što se tiče poticaja za zapošljavanje OSI koje su išle, mnogi te poticaje ili ne žele, ili priznaju taj poticaj, dobiju subvenciju i kada ta subvencija završi ponovno OSI završi na burzi rada. Dakle nitko nas ne štiti.
Mario: I dr.sc.Poredoš Lavor, što možemo reći na samom kraju?
Daša: Škole u našoj zemlji trebaju / moraju se pobrinuti da učenici s teškoćama u razvoju nisu dodatni teret. Osobe s invaliditetom nude uvid i perspektivu života koju mnogi drugi ljudi ne vide. Oni dodaju toliko vrijednosti učionici i društvu kada učitelji (i društvo u cjelini) dopuštaju da napreduju i pomažu im da ostvare svoj puni potencijal.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
