Pred nama su dani kada se prisjećamo onih koji više nisu s nama – Dan svih svetih. Stoga ćemo danas razgovarati s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tugovanju odnosno žalovanju.
EMISIJA : I to je život
DATUM : 27.listopada 2023.godine
TEMA : Tugovanje i žalovanje
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u ovotjednu emisiju I to je život. Pred nama su dani kada se prisjećamo onih koji više nisu s nama – Dan svih svetih. Stoga ćemo danas razgovarati s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor o tugovanju odnosno žalovanju.
Mario: Pokušajmo pojasniti pojam tuga.
Daša: Tuga je riječ kojom obično opisujemo osjećaje i reakcije koje doživljavamo kada izgubimo nekoga ili nešto što nam je bilo vrijedno. Tuga pogađa sve ljude, to je univerzalna reakcija na gubitak. Bolna je i stresna, ali isto tako i prirodna, normalna i nužna. U ovoj emisiji govorit ćemo uglavnom o osjećajima i reakcijama koje doživljavamo nakon smrti bliske osobe, iako osjećaj tuge i neke opisane reakcije možete prepoznati prilikom prekida važne veze ili nakon bilo kojeg značajnog gubitka.
Mario: Recite nam nešto o mislima i osjećajima kada nekoga ili nešto izgubimo.
Daša: Ne postoje ispravne i pogrešne reakcije na smrt. Svatko od nas tuguje na svoj način i u svoje vrijeme. Nekima to znači plakanje, nekima ne. Kod nekih traje mjesecima i godinama, kod drugih znatno kraće. Reakcije i osjećaji mogu se mijenjati iz sata u sat, iz dana u dan. Neki su dani bolji, neki lošiji; jedan dan ćemo se „podignuti“, drugi opet „pasti“. Iako sâm početak može biti vrlo težak, s vremenom se prilagođavamo na nove okolnosti, pa se tako i promjene raspoloženja smanjuju. Možemo reći da je smrt jedini gubitak koji je zaista zauvijek.
Mario: Recite nam nešto o fazama žalovanja – koje su i što se to za vrijeme njihova trajanja događa s čovjekovim mislima i ponašanjem.
Daša: Žalovanje se odvija u fazama, ništa nije univerzalno i primjenjivo na sve ljude; prelazak iz jedne u drugu fazu nije grubo određen – može se dogoditi da se tijekom žalovanja zbog intenzivne tuge i boli vratimo u onu prethodnu fazu žalovanja – no, pokušat ćemo sada nešto reći o osnovnim odrednicama faza žalovanja.
- Šok i nevjerica. Ponekad je potrebno neko vrijeme da vijest o smrti negdje posložimo u sebi. U toj fazi ljudima je obično teško povjerovati da se je smrt dogodila i teško im je vjerovati da je došlo do gubitka.
- U fazi gubitka dolazimo da spoznaje da je gubitak nastao. Znači, postajemo svjesni da smo puno izgubili – osobu, njezinu ljubav, prijateljstvo, društvo, bliskost,
prilike i nade… stoga se javlja duboki osjećaj tuge.
- Krivnja i žaljenje. U ovoj fazi neki ljudi požale da nekim ružnim postupcima i ranije neprimjerenim izrečenim riječima; moguće i obećanjima koja nisu izvršena. Ljudi se mogu osjećati loše i ljutito – neki su ljutiti na osobu koja je preminula i ostavila ih. Ponekad se pojavi „krivnja zbog preživjeloga“, odnosno osjećaj krivnje što ste vi živi, a druge osobe više nema. Ukoliko se radi o samoubojstvu, osjećaj krivnje i žaljenja vjerojatno će biti veći.
- Može se javiti osjećaj nepravde, te se pitamo: „Zašto je morala umrijeti
tako mlada osoba? Zašto se ovo događa meni? Nije pošteno!“
- Javlja se na način da osoba koja je doživjela gubitak zavidi drugima što imaju nešto što ona više nama – prijatelja, partnera, majku, oca; dom nakon potresa i sl. Može se zavidjeti i na njihovom naizgled bezbrižnom životu.
- Ljudi koji tuguju mogu se ljutiti na cijeli svijet ili na druge ljude zbog: izazivanja smrti, nemogućnosti izlječenja bolesti, nerazumijevanja njihovih osjećaja, neprimjerenih komentara i primjedbi, zbog toga što drugi ljudi redovno nastavljaju sa svojim životima, zabavljaju se i ne pokazuju dovoljno razumijevanja i suosjećanja prema onima koji su doživjeli gubitak i stradali. Ovo sada opisano vidljivo je i u našoj situaciji post-potresnog života gdje je prisutan manjak razumijevanja prema onima koji su sada već treći jesan bez vlastitog doma – privremena zamjenska rješenja ne daju osjećaj sigurnosti imanja vlastitog doma.
- Tugovanje može biti proces u kojem se čovjek koji pati zaista može osjećati kao da je sasvim sam. Može mu se činiti da nitko ne razumije kroz što prolazi ili da nikome nije stalo do njegovih osjećaja.
- Osjećaj potištenosti je normalan dio procesa žalovanja. Na neko vrijeme može se izgubiti interes za život i imati osjećaj da nema smisla nastaviti dalje. U ovoj fazi ljudi navode da su se osjećali očajno.
- Olakšanje. Ljudi koji žaluju mogu osjećati i olakšanje, naročito ako se radi o dugoj bolesti ili ako je život osobe bio reduciran na minimum onoga što je nekad bio npr. prije bolesti ili duboke starosti. U toj fazi sve nekako „dolazi na svoje mjesto“, kada čovjek počinje prihvaćati doživljeni gubitak i nastavlja s njime živjeti. To ne znači da je bliska izgubljena osoba otišla u zaborav, nego se čovjek prilagođava na život koji više nikada ne bude isti. Važno je prihvatiti konačnost gubitka i nadalje naučiti s njime živjeti. To je jednostavno uvjet preživljenja.
Naposlijetku, možete osjećati da će navedene reakcije trajati zauvijek, a činjenica je da neće.
Mario: Recite nam nešto o načinima suočavanja s doživljenim gubicima.
Daša: Većina ljudi ima u sebi veće rezerve snage nego što to misli. Najčešće nam te snage niti ne trebaju, ali kod žalovanja one su nužne. Ponekad se može činiti da je to sve skupa previše i da se ne možete nositi s tim – ali uz pomoć prijatelja i unutarnjih snaga pronaći ćete način kako preživjeti. Sljedeći savjeti mogu biti od koristi:
Zatražite pomoć. To nije uvijek lako i treba hrabrosti. Počnite s priznavanjem da trebate pomoć. Obratite se nekome u koga imate povjerenja – prijatelju, kolegi, roditelju, profesoru. Ponekad ima smisla tražiti savjetovanje – mnogo ljudi traži stručnu pomoć kod žalovanja.
Razgovarajte o tome – olakšajte si dušu. Bit će vam lakše i pomoći će u razumijevanju onoga što se dogodilo, kao i onoga što vam se mota po glavi – što vas opterećuje. Pomaže i u prevladavanju osjećaja izolacije. Odaberite nekoga u koga imate povjerenja. Možete pričati i svom ljubimcu. Ako ste vjernik – razgovarajte s Bogom.
Pronađite bilo koji način da se izrazite. Ako ne volite razgovarati, provjerite odgovara li vam možda pisanje o svojim osjećajima i događajima. Što god vama odgovara – dnevnik, pismo, proza, poezija, pjesme… Ukoliko ne možete naći riječi kojima biste izrazili svoje osjećaje, pokušajte kroz ples, pjesmu, slikanje, kiparstvo… Neka oblik, forma, tekstura, boja i ritam budu vaše riječi. U fazama tugovanja nastala su mnoga umjetnička djela.
Zadržite neke uspomene – slike, nakit, komad odjeće, bilo što da vas podsjeća na osobu koju ste izgubili. Uspomene u početku mogu biti bolne, ali s vremenom će ih zamijeniti one koje su izvor ugode i zadovoljstva.
Vježbajte. Iako vam se to čini kao zadnja stvar koju biste sad radili, pomoći će. Vježbanjem se izgara višak energije i to je način na koji možete izraziti svoje frustracije i ljutnju koju možda osjećate.
Slušajte glazbu. Mnogi ljudi smatraju da glazba može doprijeti do nas kao malo što drugo. Odaberite glazbu koja odgovara vašem raspoloženju. S druge strane, postoji i vrijeme kada se trebate otrgnuti od žalovanja. Tada koristite glazbu koja će osnažiti i odmaknuti makar na trenutak od aktualne boli i problema. U žalovanju nema potrebe za distanciranjem od glazbe – slušanje glazbe ne znači da mi ne tugujemo i da nam nije više stalo do osobe koju smo izgubili. Ljudi griješe kada danima i tjednima poslije smrti bliskog člana obitelji ne uključuju radio i tv.
Vodite brigu o sebi. Vjerojatno ćete se osjećati kao da vas nije briga i da to nema smisla, ali pomaže. Jedite dobro, kupajte se redovito, spavajte i odmarajte se onoliko koliko vam treba. Ponekad ljudi blokiraju svoje osjećaje konzumacijom veće količine tableta, nikotina, droga ili
alkohola – to su samo kratkotrajni pokušaji olakšanja koja odgađaju proces žalovanja.
Vjerujte sebi. Slušajte svoje osjećaje i pratite reakcije. Ako želite biti sami, ili ako želite izaći van i biti s ljudima – učinite to. Podsjetite se da je normalno osjećati se na bilo koji način za vrijeme žalovanja. Prihvaćanje osjećaja dozvoljava im da se izraze i razumiju – što je važan korak u procesu ozdravljenja.
Budite blagi prema sebi. Ne očekujte puno od sebe u kratkom roku. Suočavajte se sa svakim trenutkom kada on dođe. Koncentrirajte se na život u sadašnjosti i nemojte brinuti o idućem danu ili tjednu. Pohvalite se za preživljavanje svakog dana.
Mario: I za kraj recite nam nešto o tome kako sve opisano integrirati u sebe i nastaviti život dalje.
Daša: Nakon početnog šoka, većina se ljudi polako počinje prilagođavati životu bez osobe koja je umrla. Vrijeme potrebno za to različito je od osobe do osobe. Promjena je postepena, ali s vremenom ćete biti sve manje i manje preplavljeni i preokupirani gubitkom. U početku ćete gotovo konstantno misliti o tome što se dogodilo i o osobi koja je umrla, ali s vremenom ćete početi prihvaćati gubitak – i učiti se s njim živjeti. Tu se ne radi niti o zaboravu, niti o izdaji – i ne znači da tu osobu manje volite. Prirodno je ne razmišljati o nekome – to nam je sasvim normalno s osobama koje su žive. Ljudi, bili živi ili mrtvi, ne prestaju postojati kad prestanemo misliti na njih. Uvijek nam ostaju uspomene i vrijeme koje smo proveli zajedno. Nitko vam to ne može oduzeti. S vremenom ćete posvetiti dio svoje pažnje i emocija drugima i polako ćete nastaviti sa svojim životom. Cilj žalovanja je naučiti živjeti s gubitkom. Kako žalujete, tako život ponovno počinje dobivati smisao i obrise zadovoljstva. Naravno da će biti trenutaka kada će vas, iznenada, neka pjesma ili mjesto podsjetiti na osobu koja je umrla i kada će vas tuga ponovno preplaviti. I to će se s vremenom smanjiti. Posebni dani, kao što je Dan svih svetih i godišnjice, naročito oni prvi nakon smrti – mogu biti posebno teški. Nekim ljudima pomaže ako si isplaniraju te dane i obilježe ih na sebi osobit način.
Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme, do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.
