PETRINJA – Tradicionalno, 22. godinu za redom, u petrinjskom predjelu „Žicina šuma“ održana je komemoracija u spomen na stradanja Hrvata u poraću 1945. godine.
Kao i svake godine, organizator je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata, nositelj aktivnosti Udruga Hrvatski Domobran Petrinja, a Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije, podsjetio je na tadašnja događanja: „Na ovom se mjestu aktivno obilježava stradanje Petrinjaca i ljudi s drugih područja današnje Banovine, šireg područja Siska, pa čak i dijelova Korduna, koji su zatečeni na području Petrinje i Siska u poraću 1945. godine kada su komunističke postrojbe partizanskih jedinica i ondašnji komunistički pokret njih pohapsili, zatvorili i bez ikakvog suda doveli ovdje i pobili. Dakle, ovdje su na ovom području, koliko imamo saznanja kroz dokumente i zapise tog doba, ubijeni isključivo civili, tu nije bilo vojnika. Ovdje, na području „Žicine šume“, po nekim evidencijama radi se oko stotinjak ubijenih, a za ova imena na spomeniku za njih su obitelji saznale točnu lokaciju gdje su zakopani na širem području ove šume. Dakle, ovo je jedno od više stratišta na području Petrinje u poraću 1945. godine, a to su još Ivanića grm i Borik kod Budičine, Cepeliš, Kupalište i Krče.“
Također, o događajima iz tog vremena govorili su Mirko Putrić, predsjednik Udruge Hrvatski domobran i Zdenko Korečić, a molitvu je kod spomen obilježja predvodio preč. Josip Samaržija, upravitelj župe sv.Lovre.
U ime Grada Petrinje na komemoraciji je bio zamjenik gradonačelnice Ivan Prskalo: „Sudjelovao sam u još jednom tužnom i bolnom sjećanju, još jednoj rani na tijelu hrvatskog naroda, nevinih ljudi koji su ubijeni bez odgovarajućeg suda, nizašto, samo zato što su Hrvati i takva nažalost stratišta, previše ih je u našoj domovini. Nažalost, često ja to znam reći, svaki pedalj našeg svetog tla je posvećen krvlju ovih mučenika i to naravno da nikada ne smijemo zaboraviti, jer iz pepela ovih žrtava izrasla je hrvatska domovina i najzad je nastala država po želji hrvatskog naroda i to treba cijeniti. Najzad Hrvati imaju svoju domovinu i trebaju to cijeniti, trebaju je čuvati zato što je ona jedini jamac opstanka hrvatskog puka koji je pokušavan biti zatrt na različite načine kroz našu povijest, tešku povijest, jer očito za ovaj istrgnuti raj zemaljski, što je naša domovina, mnogi su ratovali, mnogi su je pokušavali porobiti, uništiti hrvatski puk, ali on je ostao jači od toga, s vjerom u Boga, i na nama je da to sjećanje nastavimo samo zato da nam se bolna i grozna povijest ne bi ponavljala.“
